intervju

Branko Đurić Đuro iskreno o najdubljim emocijama: Nema ništa loše u tome kad muškarac PLAČE

0

Povodom nove knjige „Mojih pedeset“ koju je predstavio na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, glumac i reditelj Branko Đurić poznatiji kao Đuro u ekskluzivnom intervjuu za Glossy otkriva sve detalje o novoj knjizi.

foto: Vladimir Šporčić
foto: Vladimir Šporčić

Đura emotivno priča kako je cela knjiga njegova autografija, potom da je bilo momenata kada je pustio suzu dok je pisao, te priznaje da je vrlo emotivno biće.

 

Šta vas je navelo da otvorite dušu?

 

Nisam imao u planu da otvaram dušu kad sam počeo da pišem dnevnik. Nekako sam sa svakim novim danom počeo da se sve više otvaram podsvesno.

 

Rasplakali ste se par puta dok ste je pisali?

 

Da. Bila je to neka vrsta samopsihoterapije. Neverovatan osećaj.

 

Rekli ste da ste kroz ovu knjigu i sami sebe bolje upoznali?

 

Čovek misli da sebe poznaje, ali uvek su neke police u vašoj duši zatvorene i kad počneš da pišeš i verbalizuješ svoje misli, one počinju da se otvaraju i u njima nađeš nešto potpuno novo što nisi znao o sebi.

 

Koja priča vam je najdraža, a koja najteža?

 

Knjiga je neka celina i nemam baš top listu omiljenih priča u njoj. Sve sam to ja.

 

Koliko ste zapravo emotivno biće?

 

Mislim da sam malo previše emotivan.

 

Da li smatrate da muškarci ne bi trebali da puste suzu jer su po prirodi jači pol, ili pak mislite suprotno?

 

Suzu ne puštam baš često ali kad krene uvek je nekako katarzično. Mislim da nema ništa loše u tome kad muškarac plače. Zašto bi samo žene imale tu povlasticu? (smeh)

 

Da li se plašite tih „vaših pedeset“?

 

Ne još.

 

Šta je to što biste promenili sa svojih pedeset godina u vašem životu?

 

Izbegao bih nekoliko ljudi na tom putu.

 

Vegetarijanac ste dugi niz godina, da li je danas lakše to biti ili je bilo nekada?

 

Raduje me da nas je sve više iz godine u godinu i da me zbog toga, ne gledaju više tako začuđeno kad kažem da ne jedem meso.

 

Koliko vam vegetarijanstvo pomaže u životu?

 

Samo toliko da znam da nisam licemeran kad milujem jagnje, zeca,...

 

Šta je glavna vaša poruka u ovoj knjizi?

 

Ma knjiga je za zabavu. Ne trudim se da svojim delima ostavljam poruke, to radim preko sms, Vibera, Messengera... (smeh)

 

Nedavno ste otvorili pozorište sa kolegom Reneom Bitorajcem, kako teče sezona i koliko verujete u taj ceo projekat?

 

Krenulo je odlično. Uglavnom imamo rasprodane predstave, koncerte, zabave. Trenutno smo najposećeniji teatar u Zagrebu.

 

Malo je falilo da odete u novinarske vode, šta vas je sprečilo?

 

Činjenica da sam se upisao na akademiju scenskih umenosti.

 

Kroz ovu knjigu ste se na neki način ste se i oprobali u tim vodama, da li se kajete što niste nastavili sa studijama na Fakultetu političkih nauka?

 

Fali mi par ispita za drugu godinu novinarstva, šta mislite, je li kasno da dostudiram sad to? (smeh)

 

Koliko vam je vaša žena Tanja bila podsrška oko izdavanja knjige?

 

Kao i u svemu drugome, bila mi je najjača podrška. U našoj porodici je ovo inače druga knjiga. Naša ćerka Zala je pre dve godina izdala zbirku poezije.

 

Spomenuli ste da u knjizi nije napisano još mnogo detalja koji obeležavaju vaš život, da li razmišljate o nastavku odnosno drugom delu?

 

Nikada nisam radio drugi deo ničega. Glupo mi je ponavljati istu stvar kad ima toliko novih zanimljivih tema.

 

 

 

makonda-tracker