Ekskluzivno

Ema i Goran Bregović: Ne znam tačno čemu služi otac

0
U otvorenom intervjuu koji su dali za magazin Story, slavni kompozitor i njegova ćerka otkrivaju svoja paralelna sazrevanja, ljubavi i strahove koji su uticali na njihov odnos, poglede na život i umetnost kojom se na potpuno različite načine oboje bave
foto: Luka Šarac
foto: Luka Šarac

Na pitanje: Znate li Gorana Bregovića, svako bi odgovorio potvrdno. Ko ne zna slavnog kompozitora, lopova i žandara balkanskog zvuka, arhitektu najskupljeg štimunga, manekena životne radosti i belih odela? Ko ne zna osnivača najveće jugoslovenske rokenrol grupe Bijelo dugme i Orkestra za svadbe i sahrane, čiji hitovi već decenijama odjekuju na svim masovkama i opštenarodnim veseljima? Ko ne zna počasnog građanina desetina svetskih metropola, počasnog doktora na Šefildu, nosioca Ordena legije časti i viteza kulture i umetnosti? Ko ne zna Tajnu vezu, Radmilu M. i Kalašnjikov? Naravno, svi znaju Gorana Bregovića. Međutim, to ne bi u potpunosti bio tačan odgovor. Zapravo ga niko ne zna i to postaje jasno tek kad ga čovek vidi pored njegove ćerke Eme. Došavši u livnicu u Belom potoku, nadomak Beograda, gde Ema Bregović stvara svoje novo delo, umesto zatvorene i na rečima škrte svetske zvezde koja se ne libi ni da bude prilično oštra da bi sačuvala svoju privatnost, zatekli smo jednog finog, vedrog gospodina koji, osim što je bio veseo, duhovit i ljubazan, tokom razgovora gotovo da nije skidao pogled sa svoje ćerke. Punog oka i punog srca, pažljivo je slušao svaku njenu reč. Upravo onako kako to očevi i treba da rade.


Najzad se, umesto sa superstarom, moglo razgovarati sa čovekom.
Ema je na četvrtoj godini studija umetnosti u Nantu. Imala je već nekoliko vrlo zapaženih izložbi i njen talenat je nesporan. Lepa je, izrazito komunikativna i vedra, kako to samo mlad čovek može da bude. U njenom odnosu sa ocem nema nikakve teatralnosti, ali vidi se izražena bliskost. Jedno drugo odlično razumeju i bez izgovorene reči. Dok ona pokazuje svoj umetnički rad, on blista. Fotografiše se sa livcima i modelarom koji joj pomažu da izvede zahtevni umetnički podvig – babuške. Energična i perceptivna, Ema nastoji da svako njeno delo bude duboko društveno angažovano. Najzapaženije do sada bile su Kolijevke. U potrazi za sopstvenim korenima, iako je rođena u Francuskoj, Ema je kroz njih predstavila svoje viđenje Balkana i predanja o ovom nestalnom tlu. Tri religije, tri naroda, tri gneva i, na kraju, tri patnje inspirisale su je da napravi tri kolevke koje izazivaju jezu jer su sačinjene od bodljikave žice. Godinu dana nakon toga, njen otac počeo je da komponuje violinski koncert Tri pisma iz Sarajeva, želeći da fotografiju Kolijevki stavi na omot ovog albuma.


Dok sede u kućici od vinove loze u dvorištu livnice u Belom potoku, gde Ema privodi kraju svoju skulpturu, a zrelo grožđe visi iznad njihovih glava praveći potpuno nestvarnu scenografiju, gledajući u njihova nasmejana lica, čovek ne može da se otme utisku da bi upravo tako izgledao portret sreće kad bi ga neko naslikao.

 

Nastavak intervjua i fotografije pogledajte na narednoj strani...

 

makonda-tracker