Glumica je ostavila duboki trag na domaću kinematografiju, a njene uloge se ne zaboravljaju.
Maestralna umetnica Ružica Sokić koja je svojom nesvakidašnjom energijom utkala izražajnost i mističnost u svaki lik koji je odigrala, odrasla je u porodici veštih besednika, pisaca i kolumnista, s obzirom na to da je otac Petar Sokić bio čelnik lista "Pravda".
Posvećenost tradiconalnim vrednostima i porodici usadila joj je majka Vukosava, ćerka sveštenika iz Banjaluke kod kojeg je malena Ružica provodila letnje raspuste i praznike.
Sokićeva je odmalena dar ka umetnosti, sceni, muzici te kao devojčica postaje članica dramske sekcije Radio Beograda u kojoj se isticala kako po fizičkim karakteristikama, posebnim entuzijazmom ali i glumačkim izrazom koji je bio put ka Akademiji za pozorišnu umetnost na kojoj je diplomirala 1958. godine.
Nakon završenog školovanje Ružica je postala deo Savremenog pozorišta, a kasnije prelazi u Atelje 212 gde je zapaćena kao vanrvemenska umetnica kojom se ponose.
Nakon prve uloge u filmskom ostvarenju "Gori deo reke" iz 1965. godine nagrađena je Srebrnom arenom u Puli, a to je bio znak da je pred njom brilijantna karijera.
Publika ju je zavolela ulogama u filmovima "Subotom uveče", "Žuta", "Visočka hronika", "Razvojni put Bore Šnajdera", "Kako upokojiti vampira".
Dobitnica je brojnih odlikovanja poput Dobričinog prstena, Nagrade Velika Žanka, Pavle Vujisić, Statueta Ćuran, Sterijina nagrada, Zlatna kolajna.
Život je provela sa suprugom Miroslavom Lukićem koji danas ne zaboravlja reči koji mu je uputila nekoliko minuta pre smrti, a one su glasile "Samo da me ne zaboraviš."
Decenijama su uživali u beskrajnom poverenju i poštovanju, a u domu u Krunskoj ulici i dalje netaknute stoje uspomene koje su godinama gradili.
Slavna Ružica Sokić preminula je 2013. godine od poslednca Alchajmerove bolesti, a publika ni danas ne zaboravlja njeno stvaralaštvo, replike i osmeh koji je plenila.
NE PROPUSTITE
