Oboje su bili studenti književnosti kada su se upoznali. Raša je pričao kako je za vreme predavanja pokušavao da uhvati pogled lepe i dostojanstvene studentkinje, i na kraju, kada je uspeo, za njega, sve do smrti nije postojala nijedna druga žena, sem Radojke Milojević Popov.
Pored ljubavi prema književnosti, Rada i Raša delili su i ljubav prema deci.
Trudili su se da i svoju i tuđu decu izvedu na pravi put. Jedno drugom su bili velika podrška i pomoć. Rada je radila kao profesor, a njene priče o đacima Raši su često bile inspiracija.
O bolu zbog gubitka njegove Rade svedoče i suze Raše Popova u jednoj emisiji u kojoj je gostovao nedugo nakon njene smrti.
Nastavak na sledećoj strani.
Nežne, pesničke prirode, iskren i saosećajan, Raša nije uspeo da sakrije koliko mu je teško pao njen odlazak.
U emisiji, na pitanje novinarke Kako ste?, Raša je iskreno odgovorio:
Dobro sam. Noćas sam sanjao kako me zove moja pokojna žena", rekao je i zaplakao. "Eto, kad me pitate kako sam, da vam kažem."
Obrisao je suze, odmahnuo rukom i dao sve od sebe da razgovor nastavi normalno, dostojanstveno i emotivno.
Nakon Radojkine smrti, Raša je svaki put kada bi ulazio ili izlazio iz stana pomilovao njenu sliku, jer bi tako imao osećaj da su i dalje u kontaktu.