Branka Katić: Uvek sam verna sebi

1
Iako je jedna od najuspešnijih domaćih glumica u Americi, Branka Katić ne vodi život holivudske zvezde već uživa u malim stvarima sa suprugom, britanskim rediteljem Džulijanom Farinom, i sinovima Luijem i Džoom
Branka Katić, Foto: Dalibor Danilović
Branka Katić, Foto: Dalibor Danilović

Prošlo je više od deset godina od momenta kada se glumica Branka Katić (43) otisnula u svet i počela da gradi inostranu karijeru. Na opšte zadovoljstvo publike sa ovih prostora koja ju je obožavala i koja je i dalje neizmerno voli, ona je u tome i uspela. Nije pogrešno reći kako je jedna od malobrojnih koja je uspela da ostvari američki san. Njeni saradnici bili su - da li kao reditelji, glumci ili producenti - Kristijan Bejl, Džoni Dep, Tom Henks, Ketrin Denev, Džud Lo, Majkl Man, Emir Kusturica i tako u nedogled. Sa impozantnom listom glavnih i sporednih uloga u američkim i evropskim filmovima ona ostaje simbol urbanih ljudi i primer za to da, ako se nešto jako želi, može i da se ostvari. Bez obzira na sve uspehe, čvrsto stoji na zemlji ne dozvoljavajući da je nijedan uspeh previše ponese. U intervjuu za Story Branka kaže kako uprkos tome što živi u Holivudu njen život nije glamurozan, ali može se zaključiti da ona ne želi da ga vidi ili vodi kao takav. Majka je dva sina Luija (10) i Džoa (8) i supruga britanskog reditelja Džulijana Farina. Kako je to biti uspešna u poslu, požrtvovana za svoju decu i kao prvog dana zaljubljena u svoga muža, u svom prepoznatljivom stilu objašnjava jedna od najvoljenijih dama sa ovih prostora, poslednjih godina sa adresom u Los Anđelesu.

Story: Kako izgleda jedan vaš dan?

- Jutro je jurnjava jer nam valja stići u školu na vreme. Dakle, ono je brzo, spremaju se paketići za užinu i ručak, pokušavam da budem kreativna i tu, ali mi slabije ide jer moja deca ne vole da eksperimentišu sa hranom kao njihova mama. Često posle odlaska do škole popijem kafu sa nekom dragom mamom.

Story: A posle toga?

- Obično odem u veliku šetnju u Grifit park, koji je udaljen 5 minuta vožnje od nas. Ispustim dušu na velikoj uzbrdici i onda uživam u pogledu koji puca preda mnom. Sve je sa te visine malo i nekako manje važno. Priroda je moćna i čudesna, a prija mi mogućnost da se svakoga dana osetim delom nje. Endorfin koji naš organizam luči kada smo fizički aktivni prija mi i pomaže da se osećam dobro.

Story: Imate li još neke hobije?

- Odnedavno uzimam časove pevanja, slikam, idem u bioskop dok su deca u školi, često se provozam na biciklu. I to je lepeza hobija kada ne radim, naravno. Posle škole vreme je za razne sportske aktivnosti, domaći, časove klavira... Onda nam pravim večeru. Ma prava sam mama, tu nema glume. (Smeh)

Story: Imate li osobu koja vam pomaže oko kućnih poslova i obaveza oko dece?

- Imam pomoć oko spremanja nekoliko puta mesečno mada moj rođeni krš samo ja mogu da raspremim. U jednoj drami pročitala sam da se prljavština ne da očistiti, već je samo možeš pomeriti na drugo mesto. I da, ako je pod prljav, valja dići pogled  nagore. (Smeh)

Story: Da li u svakoj situaciji možete da se oslonite na supruga? I kako biste ga opisali?

- Zaista mogu i to mi mnogo znači. Uvek je tu za mene i dečake. Nežan je. On je moj veliki oslonac.

Story: Sećate li se prvog susreta sa svojim suprugom i kada ste shvatili da je on idealan muškarac za vas?

- Bilo je neke čarolije u vazduhu i ona još traje.

Story: Kako se u braku nadograđuje ljubav?

- Svaki dan je novi dan. Dok se stvari ne podrazumevaju, uvek se potrudiš da onome koga voliš učiniš neki i najmanji plezir, ljubav se, kako vi kažete, nadgrađuje.

Story: Da li je potrebno s vremena na vreme osvežavati vezu, romantikom ili nečim drugim?

- Osveženje je uvek dobrodošlo. Nežne pažnje čuda čine.

Story: Kako biste opisali sebe kao suprugu, a kako kao ženu?

- Nekonvencionalna.

Story: Umete li ponekad da izađete u provod?

- Naravno. I volim da pravim velike rođendanske žurke. Čini mi se da je najbolji provod onaj neplanirani. Dan posle provoda malo mi teže pada, ali to ide sa godinama, razumećete.

Story: S obzirom na to da su vaši sinovi sada već veliki, kako se odnose prema činjenici da ste i vi i suprug uspešni i poznati ljudi?

- Živimo u Holivudu, gledali su dokumentarne filmove o Džastinu Biberu i o Rolingstonsima… Našli su slike mame na internetu, videli nas u novinama. Razmeju da imamo karijere i da ponekad moramo da budemo razdvojeni.

Story: Zbog čega ste rešili da sinovima date imena Lui i Džo?

- Džulijan je predložio, a ja sam se složila. Bio je jedan strašan bokser, Džoe Luis, kog se jedino moj tata setio kada je diskutovao o izboru imena svojih unuka.

Story: Vodite li glamurozan život u Americi? I šta vi podrazumevate pod glamurom?

- Ne vodim. Pogrešna sam osoba za pitanja o tome. Na premijerama se igram glamura, ali u tome zapravo ne uživam. Mislim da je to jeftina fabrikacija. Urođena otmenost i stil ređe se sreću.

Story: Kako se osećate dok šetate crvenim tepihom na nekoj važnoj filmskoj manifestaciji?

- Osmehujem se dok me zaslepljuju blicevi fotoaparata koji škljocaju. U isto vreme intenzivno mrzim štikle. Radujem se ideji da svemu uvek dođe kraj. Više volim proces snimanja filma ili iskustvo proba nego bilo koje veče na crvenom tepihu.

Story: Svi vas doživljavaju kao devojku iz komšiluka. Poželite li nekada da to nije slučaj i kako vi sebe vidite?

- Ne gledam sebe, gledam svet oko sebe. Ne brinem kako me vide ili kako bi valjalo da se drugima predstavim. Trudim se da budem iskrena, prisutna glavom i duhom i verna sebi u svakoj situaciji.

Story: Osmeh je vaš zaštitni znak. Jeste li inače pozitivna osoba koja i u teškim trenucima veruje u bolje sutra?

- Imam i ja dana kad mi je teško. To je sve normalno. Ali lepota sveta me lako zaigra. Život je lep, ima se vazda i rašta u raznim trenucima uživati.

Story: Delujete kao da ste imuni na ljutnju, da li ste zaista takvi?

- Nisam imuna na ljutnju, ali se trudim da sačuvam zdrav razum i ne unesem previše emocija u situacije koje su krenule lošim tokom.

Story: Kako gledate na dvadesete, tridesete i četrdesete godine? U čemu se i u kojoj meri čovek menja?

- U dvadesetim si nezaustavljiv, u tridesetim nepobediv, a u četrdesetim, pa rekla bih, mudriji, ali fizički osetljiviji nego ranije.

Story: Koliko vam negovanje prirodne lepote odmaže, ili pak pomaže u Holivudu?

- Lenja sam po tom pitanju. Kod kozmetičara idem najviše dva puta godišnje. Trudim se da koristim dobre preparate, čuvam se sunca i zdravom ishranom i time što pijem dosta tečnosti pokušavam da pomognem koži i u Holivudu i šire...

Story: Da li biste se ikada podvrgli plastičnoj hirurgiji?

- Ne verujem.

Story: U kojim momentima ste nezadovoljni sobom?

- Kada ne vežbam.

Story: Da li se ikada postidite zbog svojih postupaka?

- Ako izgubim strpljenje, onda da.

Story: Glumačku profesiju često navode kao primer za sujetu? Slažete li se s takvom tvrdnjom i da li ste vi ponekad takvi?

- Nije primer za sujetu, ali je ponekad zgodan teren za narcisoidnost. Nisam sujetna, i srećna sam zbog toga.

Story: Jeste li kao devojčica nekada maštali da igrate sa najpoznatijim glumcima na svetu ili da budete zvezda?

- Nisam.

Story: O čemu ste sanjarili? Da li biste mogli da se zamislite u nekoj drugoj profesiji koja nije glumačka?

- Želela sam da budem slikarka, ali sam se plašila potpuno belog platna, tačnije mogućeg nedostatka inspiracije.

Story: U kakvom sećanju vam je ostao prvi zarađeni honorar i na šta ste ga potrošili?

- Imala sam 14 godina, snimila sam prvi film i sve novce potrošila na šoping u Trstu, gde sam stigla čak i da se zaljubim.

Story: Sarađivali ste s velikim imenima. Ko vam je ostao u najlepšem sećanju i da li postoji neko s kim biste voleli da se upoznate i sarađujete?

- Mnogi, nemam najomiljenije likove, a osećam se kao da popunjavam leksikon iz osnovne škole kada pokušavam da odgovorim na vaša pitanja.

Story: U kakvom sećanju su vam ostali Džoni Dep i Kristijan Bejl?

- Kao veliki profesionalci i veoma fokusirani i talentovani saradnici.

Story: Jeste li ikad maštali da dobijete Oskara i da li bi vam to uopšte bilo bitno?

- Nekoliko puta dirnula me je radost nekih koleginica kada su dobile Oskara. Ali ja sam dobila već dva! Doduše, Oskara popularnosti u Sava centru. (Smeh).

Story: Zašto ste prihvatili ulogu u filmu Falsifikator? Jeste li se zapitali da niste možda premladi za nju?

- Goran Marković jedan je od naših najoriginalnijih autora. Njegove filmove uvek sam gledala sa velikim uživanjem i bilo mi je drago što imam šansu da prvi put sarađujem sa njim. Bilo je bojazni kako za ulogu Mirjane izgledam mladoliko, ali obećavala sam da neću nositi šminku... Na kraju ipak nismo odoleli, makar divnim frizurama iz tog perioda. Mislite li da sam premlada za tu ulogu?

Story: Definitivno ne. Kako je sarađivati sa Goranom Markovićem?

- Goran poznaje glumački proces i mehanizme građenja uloge. Dao mi je pregršt dobrih indikacija. Na izuzetno lep način i u opuštenoj atmosferi vodio nas je kroz priču filma.

Story: Kako se pripremate za ulogu i koliko vam je važan kostim?

- Ako je osoba koju igram zaista postojala, potražim sav materijal koji mi je dostupan, gledam filmove iz tog perioda, modu, trudim se da saznam što više. A ako nije, puštam mašti na volju i pri tom pratim nit intuicije koja me uvek najbolje vodi. Kostim mi je veoma važan, baš u Falsifikatoru je odličan. Skidam kapu dragoj Ljiljani Petrović za sve čarobne detalje i maštu. I plastične papučice koje sam nosila sa naglavcima… Uz velike frizure iz 60-ih bila sam komedija od glave do pete.

Story: Igrali ste u seriji Big Love. Da li ste se dvoumili da prihvatite ulogu zbog činjenice da u mormonskim porodicama važe drugačiji kodeksi nego što je to slučaj u kulturi iz koje potičete. Jeste li ih ikada osuđivali? 

- Nisam, čar čitave serije i jeste u tome da gledate muškarca koji živi sa tri žene i da ih ne osuđujete. Dobra vežba za pomeranje granica.

Story: Da li se i dalje osećate ili izjašnjavate kao Navaho Indijanka?

- Od danas sam Branka Meksikanka.

Story: Volite li da dolazite u Srbiju i kako provodite vreme kad ste ovde?

- Uvek je premalo vremena za sve. Pogotovu kada su boravci kratki ili, kao sada, vezani i za profesionalne obaveze oko promocije filma.

Story: Dešava li se da vas ponekad uhvati nostalgija i da poželite da se vratite u Srbiju?

- Srbiji se uvek rado vraćam. Nostalgija dođe i ode. I opet...

Story: Koga iz Amerike pozovete kada ste tužni?

- Tada ne zovem.

Story: Kako se vaši dečaci odnose prema Beogradu?

- Moji momci vole Beograd, znaju da je to mamin rodni grad, bili su ovde nebrojeno puta, tu im žive baka i deka i tetka Maki, kraljica palačinki i šire. Imaju i nekoliko drugara. Igraju tenis sa tatom na Kalemegdanu, šetaju po keju, kupali su se na Tašu. Za Kalemegdan su rekli da je to najlepši park na svetu. U Los Anđelesu imamo Petričićevu ilustraciju Borba za Beograd, stalno me pitaju znam li ko su dobri, a ko loši tipovi u Beogradu, koji ga grade, a koji ga kade.

Story: Da li se i dalje družite sa ljudima s kojima ste i ranije bili u dobrim odnosima?

- Najčešće.

Story: Ima li među vašim bliskim prijateljima i nekih kolega, bilo da su odavde ili iz Amerike?

- Volim kolege i imam ih dragih i ovde i tamo.

Story: O čemu najčešće čavrljate sa drugaricama?

- O novinarskim bravurama časopisa Story. (Smeh)

 

 

Moni Marković

 

makonda-tracker