INTERVJU

Jelena Gavrilović: Volela bih da postanem majka

0
Dok iščekuje premijeru filma Braća po babine linije, šarmantna glumica sumira utiske i događaje iz prethodne godine kada je raskinula veridbu sa Stevanom Marićem, ali i otkriva da nije izgubila veru u ljubav, kao i da joj je zajednica još važna
Foto: Petar Đorđević, Story press
Foto: Petar Đorđević, Story press
Jelena Gavrilović
Braća po babine linije Radoša Bajića Story Jelena




Selo gori, a baba se češlja predstavlja svojevrsni brend i ima publiku koja se raduje i jedva čeka nastavak. Junaci su isti kao u seriji, sa nekoliko nas novih koji se pojavljujemo. Ovo je veoma uzbudljiva priča koja prati dogodovštine Radašina i Milašina, a nakon toga kreće avantura. Rola koju tumačim veoma je interesantna, a reč je o urbanoj devojci koja je u potrazi za svojom srećom. Zar to nije uloga svih mladih devojaka danas?


Bilo mi je lepo i divno sam sarađivala sa celom ekipom. Oni su jedan tim koji dugo godina radi zajedno, tako da je sve bilo uigrano. Mnogo sam naučila, to je suština svakog novog projekta koji radiš. 


Meni je ovog puta bila zanimljiva jedna scena, a snimali smo je u vozu koji je saobraćao do Niša. Trajala je tačno toliko koliko i put. Bilo je uzbudljivo i napeto, pamtiću to putovanje do kraja života. 


Još nisam pogledala finalnu verziju, a premijera će biti 16. marta u Sava centru. Nemam razloga da budem nezadovoljna, jer kada je pozitivna energija na setu, sigurno je i finalni proizvod dobar. Lepo sam sarađivala sa ekipom, bilo mi je zadovoljstvo i sigurna sam da je sve ispalo fenomenalno. 


Srećna sam zbog toga što su obrisi proleća tu i radujem se lepom vremenu jer ću uskoro moći da vozim bicikl. 




Volim Beograd, nekako se super osećam u njemu i trudim se da svaki dan ispunim nekim novim sadržajem. 


Moj otac, brat..


Nikada se ne osvrćem za onim što je bilo. 


Samo i jedino u ljubav. 


Ovo je filozofsko pitanje. Gluma je divan posao, najlepši na svetu. Mislim da ne bih mogla da živim da se ne bavim ovim poslom, ali opet, ona sa sobom nosi i mnogo nesreće. Da li je ekvivalentna ta nesreća koja glumca može ponekad da ponese sa sobom i ta patnja kada ne radiš ili trenutak dok ubiraš plodove svog rada kada stojiš na sceni ispred publike, odnosno gledaš svoj film, ja na to ne umem da odgovorim. Ali, znam da je danas u Srbiji izuzetno teško baviti se umetnošću i nije lako uskladiti taj osećaj kada si dotakao nebo, s onim kada sediš na dnu. Uvek ću citirati Vaska Popu: Ko ustane, taj i igra.


Ne doživljavam nijednu rolu krunom svoje karijere, jer se ona nije završila, tek je počela. Mislim da ću svoju najznačajniju ulogu tek odigrati. Sigurna sam da je tako. 


Mnoge. Što ti nije suđeno – nije. Nisam fatalista, ali imam nekoliko koleginica s kojima se srećem na kastinzima i nekada jedna dobije ulogu, nekada druga, to je naprosto tako. Uvek se desi ono što je za vas najbolje u tom trenutku. 




Trajanje. Znam da me pitate da li su to reklame ili filmovi, ali  kada si glumac i ako traješ, to je odlično. 


Verujem da jesu i ograđujem se jer govorim isključivo u svoje ime. Ovo je specifičan posao koji zahteva da se duboko zagledaš u sebe, da preispitaš sve svoje strahove i mane. Uvek se pitam: Ko smo mi glumci koji želimo da budemo nešto drugo? Sigurno postoji neka nesigurnost, mada se ja dobro osećam u sopstvenoj koži, ali ponekad volim da budem neko drugi.


To je relativna stvar. Desile su mi se neke sitne sreće i ostvarili mali snovi. Ne mogu da kažem kako sam ostvarila većinu svojih ambicija, već samo da sam imala čast da radim s nekim važnim ljudima, o čemu sam maštala dok sam bila mala. Zbog toga sam srećna i počastvovana. Oduvek sam želela da pozajmim glas Diznijevoj princezi, ali shvatila sam koliko je to nemoguće uraditi u uslovima gde mi govorimo srpski. Ipak, to Zaleđeno kraljevstvo i Elsa koju sam sinhronizovala, predstavlja baš ono što sam želela. 


Po prirodi sam vedra i uvek lepo raspoložena osoba. Duh je to što nas pokreće i mnogo je glupo da budemo loše volje. Iako je depresija stanje naše nacije, mislim da treba uvek biti iznad situacije. Sreću možeš pronaći i u sitnim stvarima. Ne sputavam svoje emocije i ne umem da se foliram. Moji prijatelji i roditelji znaju u kom sam raspoloženju ili ako nešto nije u redu. Rasplaču me razne stvari kao što su film, knjiga, a događa se i da mi neki ljudi nateraju suze na oči.  


Razmišljam i o tome, ali se ne plašim. Život će se završiti i jedino je izvesno da ćemo svi umreti, više sam okupirana time kako ću provesti dan. Kad god mogu, pokušavam da se radujem. Mislim da je porodica smisao postojanja, da imaš s kim da se raduješ, plačeš, smeješ se, ali i ostariš.


Porodici, a najčešće mami. Veoma smo bliske i verujem da mi je ona najbolji prijatelj iako znam da je ponekad pristrasna. To je jedina osoba na svetu koja mi uvek želi dobro. 


Imam ih mnogo i s njima razgovaram o različitim temama, od najbanalnijih, besmislenih stvari do onih ozbiljnih. 


Prijatelji, putovanja, neke sitne strasti, posao koji radim, slatkiši...


Nikada nisam zadovoljna i ponekad dok gledam fotografije, pomislim kako sam super izgledala, a nervirala sam se u tom trenutku. Mislim da treba biti pomalo nezadovoljan jer te to tera da napreduješ. 


Intenzivno! Ne znam kada će se to dogoditi, ali izuzetno bih volela. 


Zavisi od toga da li radim. Čim ustanem iscedim sok i pročitam dnevnu štampu, a posle toga organizujem se u skladu sa obavezama koje imam. 

Razgovarala: Ksenija Konić
makonda-tracker