Life story

Životna priča - Arsen Dedić: Odlazak poslednjeg pesnika

0
Tvorac stihova i nota koji su s vremenom postali najtačnija definicija ljubavi odavno je sa smrću prešao na ti, pa se ni sada, kao ni pre 11 godina kad mu je presađena jetra, nije plašio trenutka kad će napustiti ovaj svet
Arsen Dedić, foto: Story press
Arsen Dedić, foto: Story press
Arsenija Arsena Dedića



Jelke Jovana Dedića Domenika Modunja


Imao sam profesora muzike Ivu Čepinu kojeg sam obožavao, ali i strahovao od njega. Svaki put kad bih pogrešio neki takt, opalio bi me po prstima svojom palicom za sviranje bubnjeva i naterao da se popravim. Kasnije sam shvatio da je to savršen način vaspitavanja koji podrazumeva da ne treba imati milosti



Sećam se kako je mater ustajala rano ujutro, založila bi vatru, ubrala dve smokve, skuvala kafu i nakon toga došla u moju sobu da me probudi. Pomislio bih da je to pravi život kada sa osamdeset osam godina ujutro sa sinom pojedeš smokvu i popiješ rakiju. Poslednjih godina Šibenik mi je postao zamoran. Recimo, nedavno sam boravio u svom rodnom gradu četrdeset dana i za to vreme imao više od sedamdeset poseta. Jednostavno, pod takvim uslovima nisam u stanju ni da mislim, a kamoli da se odmorim

Milutinom

Tih prvih godina u Zagrebu stanovao sam u Muzičkom internatu, u Jurjevskoj 31a. Tamo su tada stanovali i mnogi kasnije poznati ozbiljni muzičari. Smatrali smo tada da su uslovi za rad u Muzičkom internatu bili loši, iako mi se danas čini da su bili veoma dobri, gotovo idealni za mladog čoveka. Po nepisanim pravilima, mladi stanar došao bi prvo u sobu gde ima mnogo ljudi, a posle bi, sa stažom, napredovao u sobe sa sve manje kreveta, tamo negde do trokrevetne ili dvokrevetne. U sobi u kojoj sam na početku stanovao bilo nas je sedmorica, čitav orkestar u jednoj sobi. U to vreme, za zabavnu muziku zagrejao nas je pijanista Mario Boljuni. On je tad već imao orkestar s kojim je nastupao u plesnjaku na Ribnjaku. Tamo sam ponekad odlazio s njim da ga slušam kako svira ili bih naprosto išao na ples. Dvorana nije imala posebnu reputaciju, često su bile i tuče. Mario je znao da ja, onako za sebe, pevam, i nije se ustručavao da me angažuje. Tako sam u dvorani na Ribnjaku pevao celu sezonu, jednom, sećam se, čak i u pozajmljenom odelu na kom se jasno videla mrlja od čišćenja




Roditelji su me terali da studiram nešto ozbiljno, a ne Muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali onda sam ga ipak maknuo. A šta ja znam kako to polazi za rukom? Uvek govorim da je sve do osobe, sve je do čoveka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na sto i međusobno se deli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali vozom, a ja bih se nacrtao na stanici da me vide i da mi daju taj paket. Jednom mi je od majke stigao telegram u kom je stajalo: Čekaj paket, nosi nepoznati čovek. Onda sam ja čekao nepoznatog čoveka, pokazivao se na svim prozorima da me on prepozna. Tako se živelo i studiralo



Vesnom Matoš Antuna Gustava Matoša Sandru



Polusvestan sam toga vremena jer smo se Vesna i ja venčali 1962. godine, a već u proleće 1965. bili smo razvedeni. Od te tri godine zajednice, dvanaest meseci podizali smo Sandru, a isto toliko bio sam u vojsci. Vesna se ponovno udala i sada živi negde u okolini Zagreba. Bila je talentovana za slikarstvo, što je prenela na našu ćerku koja je kasnije studirala dizajn i tim poslom godinama se uspešno bavi u Americi Story



Poletu Prisutnosti Književnim novinama Književniku Vidik

Prima Zagrebački vokalni kvartet Melos Kvartet flauta





Iskreno, nisam to tada toliko strašno primio k srcu. Bio sam vrlo mlad, tek sam počeo da radim na televiziji kao muzički saradnik, još sam studirao i zbog jednog ciklusa pesama koji se zvao Čuda morao sam da napustim televiziju. Od tada sam zauvek u slobodnjacima; nikad više nisam pristao da zavisim od nekoga. Imao sam ponuda i za neke vrlo visoke pozicije, ali nisam pristao. Ostao sam sam. Napadi povodom Čuda krenuli su iz Vjesnika, s tekstom pod naslovom Kakva čuda?, jer sam napisao stih: Sveti Nikola učini čudo, kad ljudi više nisu za čuda. U novinama su to osudili pitanjem: Zar naš socijalistički čovek ne pravi čuda? Što je najgore, ti koji su morali da me maknu s televizije rekli su mi: To nije bila naša želja. Bili su mi skloni i cenili me, ali direktiva je došla odozgo. Zbog svega toga danas imam sjajnu penziju. Mogu da platim odvoz đubreta i rasvetu na stepeništu da vidim da dođem do stana kad se uveče vratim kući supijan



Gabi Novak

Kuća pored mora Moderato Cantabile Višnji na Tašmajdanu Zrinkom Tutićem Palainovki Brod u boci

Imam nekoliko presudnih žena u životu. Moja mater kojoj sam napisao Majku hrabrost, ćerka Sandra koja ima dve pesme, Gabi koja ima Pesmu o Gabi Novak i ona kojoj najviše pišem – moja unuka Lu. Napisao sam joj i pesmu Lu u ulozi Mate Hari





Nikica Kalođera Stipice Kalođere Bogdanom Debenjakom



Da tada nisam počeo potpuno novi život, možda nikada ne bih došao do Gabi. Kada sam je upoznao, bila je udata. Najpre smo bili prijatelji i saradnici, a kada se razvela, nije mi baš mnogo verovala jer je kao koleginica zgranuto svedočila o mom prethodnom životu. Ubrzo je moje prijateljice jednu po jednu slala kući. U jednom trenutku oboje smo uvideli kako ne možemo da živimo jedno bez drugog. Odlučili smo da od toga ne pravimo veliku ljubav, već smo jednostavno počeli da živimo zajedno. Između nas nikada se nije dogodio nekakav grom, sve se polako odvijalo. Ostala je u drugom stanju, a potom u vrlo dramatičnim okolnostima izgubila bebu. Neko ju je pozvao telefonom dok sam bio na putu i rekao da sam se zapalio u autu. Taj šok izazvao je pobačaj. Gabi je kasnije pristala da se uda za mene, ali tek pošto nam se rodio sin Matija, i evo zajedno smo skoro četrdeset godina u okolnostima u kojima žive bračni parovi, gde ima i svetlih i tamnih trenutaka. I juče smo se posvađali. Rekao sam joj da se moj život sveo na slušanje nje kako suši kosu, secka hranu, telefonira unuci... A ja sve što želim da joj odsviram, sviram joj u leđa. Nije meni lako




Ona se bavila vajarstvom, Ines, živi u Milanu i udovica je bez dece. Nikad me nije ni za trenutak napustila. Napravila mi je jednu bronzanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri-četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pesma obeležila za ceo život. Evo, baš danas zvao me Rade Šerbedžija da me pita mogu li s njim da nastupim u aprilu, jer će, naravno, izvoditi i Ines. Ona me, dakle, još uvek ne napušta u emocionalnom smislu, a s njom sam prekinuo pre 51 godinu. Je l' to u redu? Moja Gabi tome je dobrim delom svedočila. Nakon svih tih prošlih ljubavi ostala su prijateljstva. Samo jedna je, možda, od tih ljubavi ostala u nekom lošem sećanju. One bi sutra sve za mene dale ruku, a i ja bih za njih. Je li to u redu? Moja najveća ljubav pre Gabi bila je Božidarka Frajt. I danas smo prijatelji. Ona je dete s Kozare, bila je u ustaškom dečjem logoru u Jastrebarskom. Nije znala ni kad je rođena pa je kasnije svoj rođendan slavila kad je i meni. Tako smo živeli

Duška Radovića



Postoji floskula da je zdravlje najveće bogatstvo i to uverenje nije uzaludno. Svi smo mi u ratu, i to izgubljenom, a ako si uz to još i bolestan, onda si u istom tom ratu, ali razoružan, bez mogućnosti da se braniš. Da sam savršen, baš i nisam, ali u ovim godinama to ne mogu ni da budem. Najvažnije je to što je ustanovljeno kako ništa suštinsko u meni nije poremećeno. Volim da citiram Oskara Vajlda: Umirem, ali ne na svom nivou



Nikada nisam video internet. Ja to nemam. Imam zvono na vratima, derem se: Ko je, i ne otvaram.







Piše: Igor Karanov
makonda-tracker