Bojan Perić: Za sreću uvek nešto fali

4
Zvezda serije i filma Vojna akademija 2, Bojan Perić, govori o tome da li je i koliko razmažen kao sin jedinac, navodi koje su tri osobe najvažnije u njegovom životu i ne krije kako je svakim danom sve više zaljubljen
Bojan Perić; foto: Luka Šarac
Bojan Perić; foto: Luka Šarac

Od kada se pojavio na malim ekranima u ulozi kadeta Danijela Stošića u seriji Vojna akademija, glumac Bojan - Boki Perić (28) munjevitom brzinom osvojio je brojne gledaoce, a naročito pripadnice mlađe generacije koje sada hrle da pogledaju film Vojna akademija 2. Iako deluje kao veliki šaljivdžija, ovaj rođeni Beograđanin koji je detinjstvo proveo u Grčkoj, otkrio nam je kako je on zapravo ozbiljan mladić koji promišljeno gradi svoju karijeru i da u tome veliki udeo ima vaspitanje koje je poneo iz kuće. U intervjuu za Story, ispričao je i da li je bio razmažen kao sin jedinac, na kom mestu je njegov tata Ljubomir poznatiji od njega, ali i da li je trenutno emotivno ispunjen.


Story: Kakav je bio osećaj kada ste čuli da na hiljade devojčica vrište nakon premijere filma Vojna akademija?

- Iako sam dosta staložen i realan kada je reč o nekim očekivanjima, pred samu premijeru imao sam strah od prepunog Sava centra. Uvek je teže ponoviti uspeh, nego ga postići prvi put. Ali, nakon prvih reakcija po početku filma, pao mi je kamen sa srca. Publika svuda odlično reaguje, a kada izađemo da se poklonimo, najveća nagrada za trud i podsticaj za dalji rad jesu ovacije.

Story: Da li je tačno kako dugo niste mogli da prošetate crvenim tepihom, a da je premijera kasnila zato što ste bili zarobljeni davanjem autograma?


- Izgleda da je tako ispalo. (Smeh) Stvarno se trudim da svakome izađem u susret jer ne mogu sebi da dozvolim da se neko oseća loše zato što se nije slikao sa mnom ili uzeo moj autogram, a bio je blizu. Ako nekome to znači, najmanje što mogu da uradim jeste da mu posvetim to malo vremena. Na taj način se, između ostalog, zahvaljujem što poštuje moj rad. Ti klinci često ne shvataju kako je meni čast i da mi je drago kada požele da se slikaju sa mnom.

Story: U filmu zavodite manekenku koju igra Sofija Rajović. Da li vam je bilo neobično ili pak zabavno da ljubite drugaricu sa klase?


- Bilo mi je neobično kada sam prvi put gledao film i video koliko te scene traju. Meni su na snimanju ti dublovi proleteli u sekundi, a to onda znači kako mi je bilo zabavno. Sofija je izvrsna osoba i glumica, izuzetno mi je drago što je dobila šansu da to i pokaže.

Story: Koliko se Bojan Perić privatno promenio otkada je ušao u lik kadeta Danijela Stošića?


- S obzirom na to da mi se krug pravih prijatelja proširio, a ne smanjio, tešim se da se nisam promenio na lošije. To mi je veoma bitno. Mislim da sam od medijske eksponiranosti dosta sazreo. Smatram kako zbog godišta publike kojoj sam sada posebno interesantan, ne bi trebalo da dozvolim sebi neko nedolično ponašanje kome, srećom, nisam preterano sklon. Lepše je da tim mladim ljudima uzori budu likovi iz serije poput naše, nego ničim izazvane persone koje su prisutne uglavnom na televiziji. Stvarno se borim da to bude tako.

Story: Da li vam je bilo teško da se oprostite od tog lika?

- Veoma, jer sam po prirodi izrazito emotivan. Vezao sam se za taj lik, prostor i ljude na Vojnoj akademiji i aerodromu Batajnica. Od poslednjeg snimljenog kadra izuzetno mi je žao što je kraj. Ipak mi je to prva velika uloga. A prva ljubav se pamti i uvek ima posebno mesto u srcu.

Story: Za kratko vreme osvojili ste simpatije publike. Šta uopšte znači biti popularan u Srbiji?


- Iskreno, u Srbiji to ne znači ama baš ništa. Ovde je popularnost vrlo degradiran pojam. Već godinama, zbog najezde lošeg TV programa, popularnost se nije sticala kvalitetom nego prosto prisustvom na televiziji. Ne zavaravam se da bilo koji drugi glumac na mom mestu ne bi bio podjednako prepoznatljiv publici. Ovoga puta, zalomilo se da baš ja budem Stošić – moje je da se sada potrudim da drugim ulogama makar za promil podignem lestvicu kako bi ta prepoznatljivost prerasla u onu pravu popularnost kakvu imaju Gaga Nikolić, Milena Dravić i još malo njih.

Story: Možete li da živite samo od glumačkog posla ili još imate podršku porodice?


- Od petnaeste godine shvatio sam da volim da zarađujem i budem finansijski nezavistan od svojih roditelja. Počelo je kao igra, ali mi se dopalo i osladilo, a kako nisam bezrazložni rasipnik, uspeo sam da sakupim neke parice koje trošim kada nema priliva od posla . Nažalost, u ovo vreme posla je malo, tako da ne znam koliko dugo ću još moći da živim po takvom šablonu. Lepo je što su roditelji tu, oni su moja najveća moralna podrška, ali neke stvari u životu normalno je da stvorim sam.

Story: Koliko ste bliski s njima? Jesu li oni vaši najveći kritičari ili samo podrška?

- U životu nemam nikoga bližeg od njih. Moji roditelji zajedno su već trideset sedam godina, a u srećnom braku punih dvadeset i osam. Oni ne moraju ni da se pogledaju kako bi se razumeli, imaju jedan zdrav i divan odnos i, naravno, lepo je biti u takvom okruženju. Kritika je u službi podrške, uvek sa ciljem da nešto bude još bolje. A do njihovog mišljenja mi je stalo, znam da mi uvek žele najbolje.

Story: Vaš otac Ljubomir je od 1976. spiker na stadionu Partizana i mnogi ga smatraju legendom. Kako je izgledalo odrastanje uz velikog partizanovca?

- Stadion JNA verovatno je jedino mesto u državi gde sam u medijskoj senci svoga oca, ali to mi nimalo ne smeta, šta više, ponosim se time. To je njegov višegodišnji hobi, nešto što radi iz najveće moguće ljubavi, a nju sam nesvesno i sam nasledio. Mama Bojana, opet, ne smatra da smo mi normalni i nije baš preterani ljubitelj te naše opsesije. Ipak, vremenom je prihvatila činjenično stanje i jedino joj je važno da nam se ne dogodi nešto loše po zdravlje... Tako da je Partizan četvrti, ravnopravni član naše porodice.

Story: Da li ste bili razmaženi kao sin jedinac?

- Po pričama bliže i dalje rodbine, užeg i šireg kruga prijatelja - bio sam izuzetno poslušno, razumno i normalno dete. Šta mi se desilo u međuvremenu, ne znam. (Smeh)

Story: Postoji li neko za koga možete da kažete kako je najvažnija osoba u vašem životu?

- Postoje tri podjednako važne osobe u mom životu. Mama, koja je ceo svoj život posvetila meni, mom odrastanju, vaspitanju i formiranju moje ličnosti. Za mene ne postoji veća satisfakcija nego kada mi neko kaže da sam vaspitan. To je isključivo mamina zasluga i hvala joj na tome pošto je to danas retkost. Tata, koji mi je svojim mukotrpnim radom i ličnim odricanjima omogućio da živim u Grčkoj i da se na taj način oblikujem u osobu koja sam danas. I baka, sa velikim B. Ona, nažalost, već tri godine nije s nama, a meni je i dalje svakoga jutra teško da to prihvatim. Baka je bila onaj nepresušni izvor ljubavi i topline bez koga ja ne bih bio ista osoba.

Story: Jeste li trenutno zaljubljeni?

- Nemam devojku, ali osećam da sam svakim danom sve više zaljubljen. Divan osećaj, posle dugo vremena. Naravno, za sreću izgleda uvek nešto fali...

Story: Kakva devojka može da osvoji vaše srce?

- Normalna, a to je danas retkost. Vreme u kome živimo nametnulo je neke nove vrednosti koje uporno odbijam da prihvatim. Meni je bitno da ona bude svestrana, da imamo milion tema za priču, da nam bude zabavno i da se uzajamno poštujemo. Ništa više.

Story: Umete li da razlikujete one koje vas jure zbog vaše popularnosti od onih kojima se iskreno dopadate?

- I da i ne. Ali, i ne opterećujem se previše. Imam dvadeset osam godina i realno je kako me nešto ne može zadiviti do te mere da ne provalim tajnu koju krije neki ženski osmeh. Čak i da joj uspe na neko vreme, maske moraju da padnu.

Story: Koji je vaš recept za osvajanje ženskog srca?


- Koji god da je, valjalo bi, izgleda, malo korigovati recepturu... (Smeh) Ako mi se svidi, ja joj se nasmejem, pa šta bude. Nije neka preterana mudrost.


Story: Da li devojke više vole grubijane sa punim džepom ili romantike?

- Slabo se interesujem za devojke koje su bliske opasnim momcima. Kada su takvi izbori u pitanju, uzdam se u zdrav razum. Srce služi da se zaljubiš, a pare se prave na drugom mestu i za to se koristi mozak. Nisam još upoznao devojku kojoj se nije dopalo kada je iznenadim nečim što samo nas dvoje razumemo.

Story: Sa Vojne akademije prešli ste pravo u Urgentni centar. Kako ste se snašli u belom mantilu?

- Da sam mogao da sanjam bezbolniji raskid od Stošića, mislim da bi to baš bio dr Ristić koga tumačim u Urgentnom centru jer takva uloga može se samo poželeti. Snimanje pilot epizode bilo je pravo uživanje pošto sam odrastao uz originalnu verziju te serije, a i bio sam na ivici da postanem lekar. Iskreno se nadam da ćemo uskoro početi rad na tom projektu.



Razgovarala: Jelena Kulović

makonda-tracker