Glumica koja sve doživljava kao rizik, i nada se najboljem

Hana Selimović: Nepoverljiva sam prema životu (FOTO)

0
Nadarena glumica, dobitnica brojnih priznanja i unuka čuvenog pisca Meše Selimovića objašnjava zašto često sumnja u sebe, ističe da prepreke koje skoro svakodnevno savladava pretvara u iskustvo, i mada svoju intimu brižljivo čuva od očiju javnosti, otkriva da je srećna i ispunjena žena koja veruje u ljubav do kraja života.
foto: Luka Šarac, Story press
foto: Luka Šarac, Story press

Talentovana glumica odrasla je u porodici intelektualaca. Pisac Meša Selimović njen je deda stric, a čuveni novinar Bojan Selimović otac. Možda je upravo zbog toga što potiče iz familije koja ima strast za pisanjem, Hana Selimović (29) izabrala baš glumu. Iako tek na pragu tridesete, iza sebe već ima zavidan broj priznanja i glumačku biografiju koju iz godine u godinu sve više obogaćuje briljantnim ulogama. Ne podleže klišeima i nametnutim normama, već živi po sopstvenim pravilima.

 

Ne pripada klanovima i masi koja pravi kompromise, što je, po sopstvenom priznanju, mnogo košta, ali ipak ne prestaje da veruje kako je dužnost umetnika da ponudi neki sadržaj koji dopire do ljudskog duha. U vremenu konzumerizma, njenu dušu hrani ljubav, a poslednjih godina sreću je pronašla u zagrljaju reditelja Igora Vuka Torbice, s kojim odnedavno i poslovno sarađuje.

 

U intervjuu za Story, Hana otkriva sve čari, ali i poteškoće posla kojim se bavi, priča o svom dedi stricu Meši Selimoviću, okriva da li veruje u ljubav za ceo život, ali i koje su prednosti i mane kada se partneri bave istim poslom.

 

S: Nedavno je premijerno prikazan film "Ime: Dobrica, prezime: nepoznato". Ideja ovog ostvarenje jeste da ljudi nešto osete i sete se da je čoveku kao biću data i mogućnost da bude dobar prema drugome. Verujete li da su zaista svi ljudi dobri, samo je potrebno to otkriti?

Verujem u svekoliku mogućnost čoveka. Da se on rađa sa mogućnostima da bude mnogo toga, a onda bira svoj put. Ili se prepusti da put odabere njega. Ne verujem u generalizacije, ljudi su veoma komplikovani, ali volja za nekim svetlom već je dobar smer.

 

Na tu temu, iz Braće Karamazova ima jedan divan pasus koji ću se usuditi da citiram: Najvažnije je – izbegavajte laž, svaku laž, naročito laganje samoj sebi. Pazite na svoju laž i kontrolišite je svaki čas, svaki trenutak. Izbegavajte gadljivost i prema drugima i prema sebi, to što vam se čini gadnim u sebi čisti se već samim tim što ste to primetili. Takođe, izbegavajte strah mada je strah posledica svake laži."

S: Kako je bilo raditi na ovom projektu sa sjajnom glumačkom ekipom?

Divno, kada se čovek nađe u takvom društvu, može samo da bude zahvalan na privilegiji što sa svim tim ljudima provodi vreme, a kamoli stvara nešto zajedničko. To jeste bila lekcija o ljubavi, dobroti, nepretencioznosti i prijateljstvu."

S: Igrate Sašu u predstavi Ivanov u Narodnom pozorištu, a nedavno ste rekli da je ovo jedna od najvažnijih uloga koje ste do sada imali. Zašto?

Zato što je rad na ovom komadu za mene bio jedan od najpotentnijih i najuzbudljivijih koje sam do sada imala. Ne govorim o krajnjem rezultatu iako sam i njime zadovoljna. Mislim na činjenicu da smo imali probe zbog kojih sam verovala da treba da se bavim ovim poslom.

 

Čehov je svevremeni genije i bavljenje njegovim komadima poseban je oblik pozorišnog izraza za glumca. Mnogo je tu stvari od kojih morate pobeći da biste se približili suštini. U tom smislu, rad na Ivanovu bio je proces koji će me u mnogo čemu tek odrediti, u budućnosti, mislim da sam na njemu mnogo naučila i to stečeno znanje tek ću imati prilike da ulažem u nove stvari."

Šarm kao oružje: Hana Selimović otkriva svoje beauty tajne

 

S: Nakon Čehova, uskoro vas očekuju probe Tolstojevog Carstva mraka. Čini se da su ove sezone Rusi izabrali vas. Koliko su nam kao društvu klasici neophodni danas?

U vremenu u kome nam je pažnja svedena na nakaradan TV program, mizernu štampu i borbu za golu egzistenciju, mislim da čovek jedino zaboravlja da se bavi sobom. Dužnost umetnika jeste da ponudi neki sadržaj koji dopire do ljudskog duha. U tom smislu, gnušam se tog tržišnog principa, daj publici hleba i igara, jer to je i potcenjivanje gledalaca i zanemarivanje jednog čitavog kolektivnog nivoa svesti do koga bi se moglo dopreti.

 

Takođe, nisam ni elitista, ne verujem u pozorište za odabrane, klasici ne bi bili to što jesu da su zabava i zadovoljstvo malobrojnih. Zbog svega čime nas sa svih strana napadaju, zbog prostakluka, bede, manipulacija, poniženja, zbog toga moramo da se vratimo klasicima. Problemi čovečanstva su neka vrsta začudnog, začaranog kruga. Svako, pa i najmanje, proširenje svesti danas je nužno."

makonda-tracker