Vasil Hadžimanov: Kafana je moja prošlost

0
Džez muzičar Vasil Hadžimanov veoma otvoreno govori zašto je prestao da odlazi u kafane, otkriva na koji način je prijateljstvo sa Natašom preraslo u ljubav i brak i ističe da bi pored Marte voleo da ima još dece
foto: Luka Šarac
foto: Luka Šarac

Postepeno gradeći karijeru kompozitora, klavijaturiste i aranžera, Vasil Hadžimanov odricao se mnogih zadovoljstava u životu, zbog čega se ipak ne kaje jer danas, nakon petnaest godina napornog rada, konačno uživa u plodovima svog uspeha. Uprkos tome što potiče iz porodice poznatih i priznatih umetnika, Senke i Zafira Hadžimanova, a rastao je i uz tetku Biseru Veletanlić, ovaj tridesetšestogodišnji džez muzičar uspeo je da utre svoj originalni put kao jedan od najperspektivnijih muzičara kod nas. Paralelno s karijerom, rasla je i razvijala se njegova ljubav sa Natašom, njegovom savršenom polovinom, s kojom se oženio nakon dugogodišnjeg prijateljstva. Plod njihove ljubavi jeste danas devetogodišnja Marta, koja raste u sličnoj porodici u kakvoj je odrastao i njen tata. Radeći kao menadžer njegovog Vasil Hadžimanov benda, Nataša je svom suprugu velika podrška i glavni organizator karijere. Važna stepenica jeste i uspešni koncert u Domu omladine, nakon kojeg atraktivni muzičar nastavlja s promocijom novog, četvrtog po redu albuma Života mi, koji je objavljen za PGP RTS nakon tri godine diskografske pauze.
Story: Jeste li imali tremu uoči prvog samostalnog beogradskog koncerta?

- Trudili smo se da publici priuštimo pun ugođaj kako vizuelno, tako i zvučno. VH bend je 1995. godine napravio svoje prve snimke i od tada traje naša borba za ovu vrstu muzike. Upornost i istrajnost na kraju su nam se isplatile jer imamo publiku koja dolazi na naše koncerte kako u regionu, tako i u Evropi. Bez obzira na naše dosadašnje nastupe u Evropi, imamo još mnogo toga da ponudimo. Verujem da se ljudima dopada ono što radimo jer smo drugačiji od ostalih i imamo jedinstven pristup balkanskoj muzici.
Story: Smatrate li da dolazi bolje vreme za muziku?

- Nisam pesimista jer da jesam, ne bih se bavio ovom vrstom muzike. Ipak, prognoze nisu sjajne. Na našoj sceni, sve vreme prisutna je klaustrofobija i ne daje se prostor mnogim talentovanim i originalnim ljudima. Pozdravljam to što ima sve više raznih koncerata.
Story: Zbog čega ste se odlučili baš za džez?

- Kao sva deca, voleo sam pop i rok, ali u isto vreme krenuo sam da slušam i neke džez izvođače koji su mi se mnogo dopadali. Ploče sam uglavnom uzimao od Bisere Veletanlić i mojih roditelja Senke i Zafira Hadžimanova. Iako sam išao u muzičku školi, klasika me nikada nije interesovala jer je, za razliku od džeza, jednolična. Još kao dečak, negde u podsvesti znao sam da ću se baviti baš džezom.
Story: Šta biste radili da niste uspeli u muzici?

- Kada ceo život posvetite muzici i u potpunosti ste zaneseni umetnošću, neke stvari vam promiču a da ih ne primećujete što, naravno, nije dobro. Prosto ne znam da li bih umeo nešto drugo da radim, ali da moram, verovatno bih se bavio nekom drugom granom umetnosti.
Story: Koliko često sebi kažete: Dosta mi je svega?

- Bilo je i još ima trenutaka kada se umorim od donkihotovske borbe. Nikada nismo imali pomoć sa strane, sve je na nama, na bendu, meni kao lideru i mojoj supruzi Nataši koja je naš menadžer. Dođu dani kada se zapitam dokle ovako, a onda shvatim da drugačije ne umem da funkcionišem. Ne bih mogao da se bavim nekom muzikom koja me ne zanima samo da bih uzeo novac. Ovaj stav nije stvar razmaženosti i nekog komfora koji imam. Nisam siromašan, ali i da sam na prosjačkom štapu, imao bih isti stav.
Story: Iako ste studirali u Bostonu na Berkliju, a potom živeli u Njujorku, za razliku od mnogih iz vaše generacije ipak ste odlučili da se vratite u zemlju?

- Nisam otišao u Ameriku zato što sam hteo da pobegnem, već da se školujem, što je bitna razlika. Bio sam odsutan u period od 1992. do 1997.  godine. Osećao sam ogroman pritisak jer nisam mogao da se isključim i da me boli uvo za ovdašnja dešavanja. Vratio sam se i zato što mi se tamo nije dopalo. Po povratku, zaljubio sam se u Natašu i ona je bila jedan od razloga zašto sam ostao.
Story: Oženili ste se relativno mladi, u 26 godini.

- Nataša i ja smo dvanaest godina zajedno, od čega smo deset u braku. Kad sam se vratio iz Amerike 1997, počeli smo da se zabavljamo, a pre toga družili smo se pet godina. Bili smo baš dobri drugari, tako da je i nama, kao i svima oko nas, bilo čudno kada smo se smuvali, a ubrzo i zavoleli.
Story: Šta brak čini uspešnim?

- Sve se na kraju svede na komunikaciju, a ono što se podrazumeva jeste da se volite i da vam je stalo jednog do drugog. Kada si dugo s određenom osobom, počinju da ti smetaju i najsitnije stvari i potom ih preuveličavaš. Zbog toga je važno da razgovor mora da bude civilizovan, a neophodno je i suzdržati se od bespotrebnih napada. To što se bavimo istim poslom, predstavlja minus u našem odnosu jer bi trebalo razdvojiti kuću i posao. Najvažnije je sačuvati partnera od svih nepotrebnih frustracija.
Story: Jeste li tipičan predstavnik balkanskog muškarca, što znači da vaša reč u kući mora biti poslednja?

- Ja sam suprotnost takvog muškarca. U tom kontekstu, Nataša i ja smo malo zamenili uloge. Ja ne vozim kola, ona ih vozi, ali zato veoma često kuvam. Što se mene tiče, moderan brak podrazumeva da se poslovi mešaju. Sve je stvar organizacije, a meni je bez veze da naređujem i lupam šakom o sto, to bi oboma bilo zamorno.
Story: Postoji li neka vaša osobina koja Natašu posebno nervira?

- Ima ih više. Ma koliko da je navikla, nervira je moja zanesenost muzikom i pogubljenost u ovom poslu, što je tipično za muzičare.
Story: Kako Nataša reaguje na vaše obožavateljke koje vas smatraju poželjnim muškarcem?

- Vrstom muzike kojom se bavim, zaštitio sam sebe od napada obožavateljki. Da sam pevač koji izvodi ljubavne stihove, verovatno bi ih bilo više. Nataša je simpatična jer svaki put na njih isto odreaguje i kaže: Super, biće više prodatih diskova i karata.
Story: Ranije ste gajili veliku ljubav prema kafanama. Jeste li prestali da odlazite u njih?

- Postoji stereotip po kojem muzičari piju kao smukovi, što nije daleko od istine. Moja ceremonija odlaska u kafanu i višesatnog sedenja u njoj sada je prošlost. Na neki način, došao sam do ruba alkoholizma. Jedan način života dosadi, a mene je taj nezdrav tempo života umorio i shvatio sam kako nešto moram da promenim. Uspeo sam u tome otkada su neke druge stvari dobile na važnosti. I prija mi jer još od klinačkih dana nisam živeo ovako zdravo.
Story: Kako danas provodite slobodno vreme?

- Uglavnom sa ćerkom Martom ili drugarima. U poslednje vreme bacio sam se na sport, redovno idem na tenis, a uprkos činjenici da imam trideset šest godina, volim da igram Sony Playstation, što me nikada neće proći.
Story: na koji način provodite vreme sa Martom?

- Ona je veoma zauzeta za svoj uzrast. Neshvatljivo mi je koliko u školi ima obaveza, a tek je treći razred. Kada smo Nataša i ja bili u njenim godinama, imali smo mnogo više vremena za igru. Osim toga Marta ide u muzičku školu i peva u horu Kolibri, pa kada se sve to sakupi, radi više nego nas dvoje zajedno. Na kraju, sve se svodi na to da nam ostane slobodno vreme samo za vikend. Prvo uradimo domaći i vežbamo klavir, što je za nju mučenje, a potom se igram s njom kao da je i meni samo devet godina.
Story: Da li ste strogi roditelji?

- Nataša i ja pravimo balans, pokušavamo da s njom budemo drugari i normalno razgovaramo. Današnja deca su inteligentna pa roditelji moraju da vode računa o načinu na koji će im se obratiti jer oni umeju da odgovore i da nas zafrkavaju. Najteži deo roditeljskog zadatka jeste prava procena kada treba reći: Sad je dosta, a kada pustiti da prođu neki nestašluk i sitni bezobrazluk.
Story: Planirate li proširenje porodice?

- U suštini, voleli bismo da imamo još dece, ali stalno to odlažemo. Nadam se da ćemo se uskoro po drugi put  ostvariti kao roditelji.

Moni Marković

makonda-tracker