BBF: Možete li se setiti histerije koja je vladala oko vas na početku karijere?
- Bili smo klinci, u punoj snazi, ostvarili svoje snove, nije to bilo tako teško...na neki način nam je i prijalo - kada je krenula sva ta euforija oko nas.. Inače, uvijek je postojao protokol. Koncert se završava, ljudi nas zovu na bis, ali mi smo već na putu prema hotelu. Ali i tamo nas čeka armija obožavalaca. Tako da nas je uvijek osiguravao kordon policije, sjećam se da je to bilo jako skupo u to doba. Uvijek smo pretrčavali od neke tačke A do tačke B, 3-4 godine uopće nismo mogli normalno hodati ulicama. Fanovi su skakali po autu, poštar je donosio pisma u vrećama za krompir, haustori su nam bili uvijek izšarani, sandučići spaljeni, na vratima nikada nismo imali svoja imena...Danas to tako nestvarno zvuči. Sjećam se, tada je ubjedljivo najviše paničio naš vozač sa uvijek istom rečenicom: Pobit će nas, ljudi! Nekada nismo mogli izlaći iz hotela po cijeli dan. Nestane nam cigara, pa ih onda preprodajemo jedan drugome (smijeh)...
BBF: Mišljenja su podeljena, dosta je onih koji vas ne ubrajaju u pokret New Primitivs a po mnogima pripadate tom pokretu?
- Kod Plavog Orkestra nikad nije bila dovoljna samo muzika, uvijek smo imali potrebu svemu dodati kontekst, smisao. Dijelom i zbog toga što sam bio student industrijskog designe-a na likovnoj akademiji u Sarajevu, slušao Idole... Mi smo eksperimentisali sa folkom koji ustvari nikada nismo slušali, ali koji nam je unutar koncepta postao zabavan. Iako je Pavina i moja pjesma Suada postala veliki elektro-sevdah-punk hit ona je bila , što kaže poznati književnik Miljenko Jergović (inače moj drug iz Prve gimnazije), tek incident u ranom pop repertoaru Plavog Orkestra. Valjda je iz tih vremena, i dan danas, ostao taj konceptualisticki duh u nama. To je jedan od razloga da smo na pocetku isfurali kao pripadnici sarajevskog New Primitivs pokreta u kojem su tada predvodnici bili grupe Elvis J.Kurtović i Zabranjeno Pušenje.
Doduše sa nešto više romantike od njih i sa određenim camp manirima. Nosili smo u sebi neku vrstu urbane melanholije. U New primitivs pokretu smo se zadržali kratko vrijeme a onda se prirodno odljepili jer smo bili isuviše specifični i pripadali, zapravo, svom, kako vi kažete, vlastitom žanru. Kada se naša prva ploča Soldatski bal prodala u skoro 600 000 hiljada primjeraka potonuli smo u mainstream kulturu.
Ipak, u cijelom tom uspjehu počivao je jedan paradoks: što smo bili poularniji doživljavali smo sve veći konceptualni poraz.
BBF: Koliko je u to vreme bilo teško započeti muzičku karijeru? Stiče se utisak da je danas to dosta lakše?
- Ranih osamdesetih bilo je moderno formirati grupu. Biti muzičar u to vrijeme je bilo isto kao što je danas ˝in˝ biti sportista ili režiser. Mi smo, recimo, bili pripadnici prve generacije Punka i Novog vala u Sarajevu. To su bili muzički pokreti koji su obilježili našu mladost i imali veliki utjecaj na naše umjetničko odrastanje. Konture jedne nove muzičke scene su se, poslije ere velikog ˝Bijelog Dugmeta˝, nazirale na probama u Kulturno umjetničkim domovima, podrumima novih gradskih naselja te brojnim Domovima mladih.
Dugo smo bili predgrupa na koncertima tada afirmiranih grupa kao što su ˝Bijelo Dugme˝ onda ˝Siluete˝, ˝Leb i sol˝ili ˝Boa˝, a priređivali smo i solo svirke u lokalnim klubovima. Tek puno kasnije. je došao uspjeh. Prije je je jedan od motiva bio taj – da budeš neko ali i da Ona vidi jednog dana da si postao neko. Ides na probe u podrum, zatvoris oci a Ona u slow-motionu hoda kroz polje makova, dolazi na tvoj koncert (smijeh). Snažan je to bio motiv. Danas je sve tako relativno. Ta mistika više ne postoji.
BBF: Kako je nastalo ime benda?
- U početku smo se zvali Ševin orkestar ali pošto je u Sarajevu postojala grupa pod imenom Ševa (iz koje je kasnije nastala “Bombaj Štampa”) odlučili smo promijeniti ime. Želio sam da nam ime u sebi nosi neki dah nostalgije i ljeta. Tako da je riječ Orkestar podsjećala na one stare orkestre poput - Lionel Hampton orchestra ili Benny Goodman and his Orchestra a riječ “Plavi” je označavala stanje melanholije, Mediteran, radničku uniformu, intrigu…Članove banda sam upoznao na jednom od koncerata tada bogate klupske scene grada, a sa Pavom sam isao u razred u prvoj sarajevskoj gimnaziji. Ineresantno je da smo prvo bili raja (friendovi), a tek onda napravili grupu.
BBF: Kakva su očekivanja od ovogodišnjeg Belgrade Beer Fest?
- Pa vidite, svjestan sam toga da je Orkestar možda jedan od posljednih dinosaurusa u ovoj regiji. U vremenu gdje se sve raspada, rastače, simboli nekadašnjeg zajedništva nestaju – polako nestaje i svijet koji smo nekada poznavali. Primjetio sam tako da Orkestar kod ljudi izaziva neku iracionalnu stabilnost, kao vidiš, oni su ostali zajedno, oni su ostali prijatelji. Plavi orkestar je valjda neka benigna pojava - poput ćevapa i sladoleda. Sa nama nemaju problem. Sve prolazi: padaju vlade, dešavaju se revolucije, a nešto, eto, i ostane. Ne laskamo sebi da ćemo ostati u istoriji popularne muzike, niti nas zanima mjesto u istoriji kulturne baštine – nama je drago da smo ostali u srcima ljudi. Beer Fest je jedan od najuglednijih i najmasovnijih festivala u Evropi. Očekivanja su velika, kako zbog festivala tako zbog emocija i iskrenosti koje je beogradska publika uvijek znala da pokaže.
BBF: Šta publika festivala može očekivati od vašeg nastupa? Možda postoji već neka lista pesama za nastup?
- Bazičan Orkestar, pun energije. Mi smo bili i ostali onaj isti New primitivs band iz podruma Lenjinove ulice u Sarajevu kojem je pukim slučajem uspjelo da se iz klubova preseli u velike dvorane. Mi smo grupa za proširene derneke. Još nas raduju svirke, još volimo odvrnuti pojačala do kraja i proizvoditi buku zajedno sa publikom. Liste nastaju u zadnji trenutak ali sasvim sigurno: Od rodjendana do rodjendana, Bolje biti pijan nego star, Suada, Good bye Teens, Odlazim, (R)evolucija, Kad mi kažeš paša etc…Ali i par rubnih, rizičnih poteza…jer i to je Orkestar.
Prenosimo vam delić atmosfere sa tonske probe i nastupa Plavog orkestra od pre dve godine sa beogradskog Ušća!
