Dejan Pantelić: Idemo dalje, život je borba

28
Nakon što je njegovoj deci pre tri godine otkriven dijabetes, popularni voditelj Dejan Pantelić prošlog leta suočio se sa opakom bolešću, ali zahvaljujući podršci supruge Mione i brojnih prijatelja ponovo je uspeo da stane na noge i vrati prepoznatljivi osmeh
Dejan i Miona Pantelić sa decom. Foto: Nebojša Babić
Dejan i Miona Pantelić sa decom. Foto: Nebojša Babić

Posle godinu dana borbe za svoj život, voditelj RTS-a Dejan Pantelić (43), smogao je snage da hrabro progovori o bolesti zbog koje je bio odsutan sa malih ekrana, ali i iz javnog života. Popularni Deki iskreno i bez patetike, ali uz prepoznatljiv osmeh zbog koga protekle dve decenije važi za jedno od najomiljenijih TV lica, ispričao je u ekskluzivnom intervjuu za Story kako se suočio sa opakim zdravstvenim problemom usled koga je nakon dve operacije u Beogradu nastavio lečenje kod dr Nade Basare, svetski priznatog onkologa i hematologa, na čuvenoj klinici Malteških vitezova u nemačkom Flensburgu, ali i kako sa suprugom Mionom (35) već tri godine revnosno brine o zdravlju svoje ćerke Lane (7) i sina Vukašina (5) koji imaju dijabetes. Uprkos svemu što je prošao, Dejan zrači neverovatno zaraznim optimizmom dok šaljivo konstatuje kako je posle devetnaest godina karijere konačno dobio naslovnu stranu.

Story: Zbog čega se proteklih godinu dana niste pojavljivali u javnosti?

- Smatram da čovek koji radi u medijima ne treba da siluje publiku i pošto-poto bude na ekranu. Ponekada je potreban mali odmor od gledalaca i obrnuto, a važno je i da se napune baterije. Doduše, moje su u poslednjih godinu dana bile battery low i ja sam se malo više punio jer sam imao zdravstvenih problema. Ne mogu da kažem da mi je ova pauza dobrodošla, ali imao sam mnogo vremena da razmišljam o svom i životu svoje porodice, da sagledam gde sam, šta sam i vredi li padati u očaj ili nastaviti dalje i boriti se s problemom.

Story: U kom trenutku ste otkrili da ste oboleli?

- Nisam imao temperaturu ili bolove, krvna slika bila mi je super, ali kad čovek sluša svoj organizam, oseti kako tu nešto nije kako treba, a na vratu sa desne strane pojavila se neka žlezda koja nije trebala da bude tu. U početku sam lutao od jednog do drugog lekara pokušavajući da saznam o čemu se radi. Jurnjava je trajala nekih mesec dana, sve dok u julu prošle godine nisam došao do pravih ljudi na ORL klinici beogradskog Kliničkog centra, na čelu sa profesorom Đukićem, profesorom Mikićem i doktorom Trivićem, koji su otkrili da se moj pravi problem krije iza krajnika. Ljudi me znaju kao čoveka koji ne skida osmeh sa lica, a ja sam zaista takav, ali kada su mi saopštili rezultate histopatološkog nalaza, sve su mi lađe potonule... Međutim, imao sam veliko ohrabrenje od svih lekara da je bolest izlečiva i kako samo treba da gledam s pozitivne strane na celu priču. To je dosta teško u takvim trenucima, ali kada nemate alternativu, onda shvatite da morate da se borite... I ja sam nastavio tako. Posle dve operacije u kratkom roku u Beogradu gledali smo gde i kako da nastavimo lečenje. Kada je veliki broj mojih prijatelja i poslovnih partnera čuo za problem koji imam, maltene brzinom svetlosti sakupili su novac ne bih li otišao na lečenje u nemački grad Flensburg na kliniku Malteških vitezova kod profesorke Nade Basare. Tako je moje putešestvije do konačnog izlečenja i izlaska iz tog tunela počelo na severu Nemačke početkom septembra prošle godine.

Story: Na koji način ste došli do doktorke Nade Basare?

- Mnogi od mojih prijatelja javili su se da mi ponude pomoć ili neki savet, a moja drugarica Sonja - Hani Mitrović odmah mi je rekla: Šalješ papire, pakuješ kofere i ideš kod Nade. Profesorka Nada Basara svetski je poznat stručnjak za onkologiju i hematologiju i njena sestra od ujaka. Naravno da je u tom trenutku teško doneti takvu odluku i odvojiti se od porodice, ali bio sam svestan da ne mogu više da se oslanjam na suprugu i rođenog brata, pošto ni oni nisu želeli da imaju grižu savesti ako me ubede da odem negde na lečenje ili ostanem u Beogradu. Shvatio sam kako je najbolje da odem tamo jer ne govori se bez razloga da su nemački automobil i medicina najbolji na svetu.

Story: Kako je tekao vaš proces lečenja tamo?

- U pitanju su jako teške terapije o kojima, razumećete, ne bih da govorim. Ali, nikada neću zaboraviti šta mi je rekla dr Basara kada sam došao kod nje: Dejane, kod mene ljudi ne umiru. Iako sam bio u emotivno teškom stanju, trgao sam se i shvatio kako moram da počnem da se borim. Terao sam sebe da razmišljam pozitivno čak i u najtežim trenucima boravka u bolnici.

Story: Možete li da nam kažete kakva je to klinika i šta ste tamo zatekli?

- Flensburg je lepo uređen gradić, prava vazdušna banja na granici sa Danskom. U bolnici je normalno da pacijent bude sam u sobi, da ima tv i kupatilo, da su zidovi u vedrim bojama i da su svi nasmejani. Neverovatno je kako je tamo sve bilo pozitivno. Njima je bilo interesantno to što sam non-stop bio u sportskoj opremi i mislili su da sam neki fudbaler, a kada sam osoblju rekao čime se bavim, bili su pozitivno zatečeni jer oni svoja tv-lica ne viđaju tek tako na ulici. Nisam zbog toga imao bolji tretman, isti je za sve, ali bilo je vremena da se za ta dva i po meseca ispričam s njima o svemu, da im govorim o lepim stranama naše zemlje i mog posla. Jedna od sestara jednom mi je zatražila i blagoslov da se pomoli za moje zdravlje u crkvi. To me je jako dirnulo jer sam bio sam u belom svetu i borio se za zrak sunca pod nebom, ali shvatio sam da smo svi mi ljudi na planeti isti. Zahvalan sam i svima drugima koji su se molili za moje zdravlje. Imao sam kontakt sa ljudima koji su se tamo lečili, i sada se družimo, čujemo se telefonom ili preko Skypea od kontrole do kontrole, bodrimo jedni druge i to je jako lepo. Pokušavao sam i da se upoznam sa nekim gospođama kao Željko Mitrović, ne bih li i ja dobio neki automobil, ali mi nije pošlo za rukom. (Smeh)

Story: Kako ste podneli razdvojenost od supruge i dece?

- Na svu sreću, nisam bio potpuno sam jer mi je puno pomogla porodica Erić koja je bila uz mene. Oni su mi davali vetar u leđa i mogu da kažem da su mi kao drugi roditelji. U njihovom hotelu boravio sam dok sam radio prve preglede u bolnici. Zanimljivo je da sam gospođu Erić upoznao sasvim slučajno pre godinu i po dana na letu iz Ciriha za Beograd. Sedeli smo jedno do drugog, a ona je strpljivo čekala da završim svoju igru na iPad-u kako bi me pitala da li sam ja Dejan Pantelić. Na kraju smo se fotografisali i razmenili vizit-karte, a ona mi je rekla da njena porodica ima hotel u Flensburgu i kako ćemo možda jednog dana da se sretnemo tamo, a ja sam odgovorio: Ma šta bih ja na severu Nemačke! Bio sam šokiran kada sam sa bratom ušao baš u njihov hotel u Flensburgu. Porodica mi je nedostajala fizički, ali mi je bilo lakše jer smo mogli da se vidimo i svakodnevno komuniciramo preko Skypea. Deca nisu znala gde sam tačno jer smo im rekli da sam otišao da radim u Nemačku. Lana je tada kretala u prvi razred, a Vukašin je išao u obdanište i na taj način smo želeli da ih zaštitimo, a na sreću, moja soba nije ličila na bolničku. Morali smo da vodimo normalan život preko kompjutera. Kad bismo se čuli preko Skypea, govorio sam im: Evo, tata je u hotelu, i pitao bih kako su proveli dan. Inače, jako smo vezani jer uglavnom nigde ne idemo jedni bez drugih. Supruga je u celoj situaciji najviše potegla, iako joj je bilo jako teško, ali ona je prava žena borac. Bilo je momenata kada nije stizala ni da razgovara sa mnom jer je morala da spremi ručak, odvede sina u obdanište a sa ćerkom uradi domaći, pa da je vodi u školu... Da ih oboje izvede napolje, da sa sinom igra fudbal i donekle zameni tatu koji nije tu...

Story: U kom trenutku lečenja ste se osetili bolje?

- Kada je moj stariji brat Milan došao da me vodi kući, a profesorka mi je posle svih terapija i lečenja rekla: E, sad imate velike šanse da se izvučete iz svega ovoga. To je bio najbolji osećaj, iako sam se po izlasku iz bolnice, krajem prošle godine, vratio u Beograd sa fenomenalnom manekenskom kilažom od 59 kilograma.

Story: Šta ste rekli deci kada ste se vratili kući?

- Pošto sam mnogo smršao, na bratovljev predlog, dogovorili smo se da kažem deci kako sam bio u Survivoru koji će se tek emitovati. Na svu sreću, dovoljno su mali pa je ta laž upalila, pogotovo kod ćerke, a sinu smo rekli kako je u Nemačkoj bila loša hrana. Zato me sada svi nutkaju da jedem. (Smeh)

Story: Da li ste promenili neke životne navike ili se trudite da pokušate da živite kao pre?

- Iskreno, ima i jednog i drugog. Tokom lečenja u Nemačkoj imao sam dovoljno vremena da razmišljam šta i kako dalje. Kada sam se vratio, bez obzira na teško stanje, shvatio sam da moram stati na noge, naterao sam sebe da vežbam, da razmišljam o tome kako da se izvučem. Mi kao porodica morali smo da krenemo dalje. Ne bi bilo fer prema deci i supruzi da ja prestanem da se borim, a da oni nastave da se bore za mene. U tome mi je najviše pomogla Miona koja je jaka osoba, Škorpija kao i ja, večiti sportista. Kada sam se onako nikakav vratio iz Nemačke, ona je i dalje gurala kao da je sve normalno i podizala me. Jedno jutro, da bi me pokrenula, namerno mi je rekla: Ne mogu da stignem da se spremim, hoćeš li ti da odvezeš Lanu u školu? Prvo sam rekao kako ne mogu, a onda sam stavio kačket i kazao: Idemo! To je bilo malo iznenađenje i za druge roditelje jer nisu znali kako je Lana moja ćerka, ali mislim da će im posle ovog intervjua mnoge stvari biti jasnije, kao i drugima koji su nešto znali ili naslućivali, prenosili rekla-kazala... Bilo je po Beogradu raznih priča o meni, ali eto, zato postoji ovakva vrsta štampe da se to ispriča. Drago mi je što su me ljudi iz medija, koji su uglavnom znali za moj problem, ispoštovali i niko nije objavio kroz šta sve prolazim. To govori da sam za devetnaest godina, koliko se bavim ovim poslom, stekao neko poštovanje. Shvatili kako mi je potreban mir da se sam sa svojom porodicom izborim sa nedaćama i da od toga ne želim da pravim medijsku reklamu. To mi zaista nikako nije trebalo. Ovim intervjuom dužan sam da zahvalim svima njima na tome što su bili fer i korektni jer nigde nisam bežao i svako je mogao da me vidi u bloku 45 na Novom Beogradu gde živim. Želeo sam samo da zaštitim sebe, a pre svega svoju porodicu. Zadovoljstvo mi je kada šetam Savskim kejom, a nepoznati ljudi koji su nešto načuli, zaustave me i pitaju: Jeste li sada dobro?


Story: Koliko ste se promenili kao osoba nakon saznanja da ste oboleli?

-U nečemu sam definitivno spustio loptu i naravno da sam promenio mišljenje o životu. Za nekim stvarima, kao što je dinar, ne bi trebalo juriti, ali to je nažalost neizbežno jer je to život. Sada pokušavam da sve to bude polako. Pošto imamo plac blizu Beograda, dosta vremena provodim u prirodi i gledam da sam što više nečim zaposlen - makar to bilo košenje trave, pomaganje supruzi u kući... Čim ostanem sam, misli o bolesti automatski se vraćaju, a ja se trudim da ih ostavim po strani.

Story: Koristite li neke preparate iz alternativne medicine?

- Verujem zvaničnoj medicini, inače ne bih prešao dve hiljade kilometara, ali realno, čovek treba da sluša svoj organizam i uradi onako kako misli da treba. Slažem se da postoji alterantiva, koristim neke od tih preparata, i lekari predlažu nešto od njih, ali mislim da je najbitnije da se čovek psihički oporavi. Ako mislite o bolesti, razbolećete se iako niste bolesni. Posle svega kroz šta sam prošao, mislim da sam se izlečio iako ću tek za pet godina biti sto posto siguran u to da se nije pojavio recidiv. U Beogradu svakih mesec dana imam kontrole, a rezultate uredno šaljem u Nemačku, po potrebi i odem tamo jer je to nešto što mora da se prati.

Story: Da li ste se posle svega pitali zbog čega se baš vama to desilo?

- Mislim da sam napravio grešku u životu što sam posle svega što se izdešavalo sa decom govorio u nekom očaju: Zašto se to njima dogodilo, a ne meni? Nažalost, sam sam prizvao bolest i smatram kako sam odgovoran što mi se ovo dogodilo jer, ako čovek nešto želi, to će mu se i desiti. Nisam od onih koji se pitaju što to nije zadesilo nekog drugog budući da ne bih voleo da se bilo kome na svetu desi išta ružno. Samo Svevišnji zna zašto mi se to desilo i neka ostane na tome. Istina je da ono što vas ne ubije, to vas ojača. I ja ću do poslednjeg trenutka da se borim, neću uopšte stajati. Ne želim da me posle ovog intervjua bilo ko sažaljeva ili da me na ulici gleda drugačije. Ovo za ostale koji možda imaju manje problema u životu može biti lepa priča i povod da se trgnu i kažu: Idemo dalje!


Story: Imate li neki savet za ljude koji se bore sa sličnom bolešću?

- Ne znam kako bih bilo koga savetovao jer smo svi pomalo sujetni i tvrdoglavi i mislimo da smo najpametniji. Kad dođeš u situaciju u kojoj sam se ja našao, onda svakog čoveka u belom mantilu gledaš kao svog spasioca. I hvataš se za slamku, a u stvari, sam moraš da se izvučeš iz svega jer doktori samo rade svoj posao. Svaki čovek mora da sluša svoj organizam, ne treba da čeka da ga nešto zaboli. Moj savet je da svako od nas mora da bude jači od problema i ne sme da potonu u patetiku. Nažalost, mi ovde nemamo zdravstvenu kulturu da zbog osiguranja moraš da ideš na preglede i analize jer oni neće da budu u minusu. U bolnici u Flensburgu nisam video bolesnog čoveka, a mnogi imaju veće probleme od mene, već ih vidite kao se bore s osmehom na licu. Kada kod nas kažete da imate tu bolest, već su vas otpisali, a tamo je: OK, idemo dalje, lečimo se, XXI je vek! To je problem kod nas. Tek tada sam video koliko smo siromašni što se tiče novca, duha, kako smo izmučeni, a ljudi smo sa iste planete. Tamo nisam čuo nijedan apel da se finansijski pomogne nekom detetu ili čoveku, a ovde je to prisutno u svim novinama. Mnogo me boli kada čitam te članke jer znam kroz šta smo sve prošli moja porodica i ja. Imao sam sreće da imam prijatelje koji su mogli da mi pomognu, a oni znaju koliko sam im zahvalan zbog toga. O takvim stvarima treba da vodi računa ova država, jer ako se ovako nastavi, nećemo više postojati kao ljudi, samo ćemo nestati. Treba da lečimo ovaj narod, nenormalno je sve ovo što nam se dešava.

Story: Da li ste, otkada ste se razboleli, promenili krug ljudi sa kojima se družite?

- Nisam sebe dovodio u situaciju da se družim s ljudima koji mi ne odgovaraju, tako da su moji prijatelji uvek bili uz mene, kao i ja uz njih. Ponekada me sretnu neke moje kolege koje mi kažu: Hteli smo da te pozovemo, ali prosto nismo znali šta da ti kažemo. Ja uopšte nisam ljut ni na koga jer znam da se mnogi loše snalaze u sličnim situacijama i to razumem. Zato im kažem: Pa, kao da si me zvao, nema ljutiš! Inače, nevezano od mog problema, supruga i ja počeli smo da pomažemo, bodrimo i edukujemo roditelje čija deca imaju isti zdravstveni problem kao naša, a to je dijabetes. Preorijentisali smo se na neku vrstu humanitarnog rada koji ću svojim povratkom u medije intenzivirati i pomoći organizaciji Plavi krug u Beogradu budući da znam kroz šta prolaze roditelji kada saznaju da njihova deca imaju problem sa šećerom. Drago nam je kada nas pitaju za naša iskustva. Ne radujemo se što imaju isti problem kao mi, već tome što su hrabri da nas pozovu i prošire svoje vidike. Miona i ja smo dosta edukovani po tom pitanju i zajedno sa Institutom za majku i dete pratimo sve svetske trendove i pokušavamo da im pomognemo i damo im vetar u leđa. Dijabetes nije ništa katastrofalno, osim u prvom trenutku kada saznate da ste oboleli. Mislim da veći problem imaju roditelji u glavi nego deca.

Story: Kako ste podneli saznanje da oba vaša deteta imaju dijabetes?

- Pre tri godine, bio je to veliki šok za nas i možda okidač za ovo što se meni desilo. Ali, bože moj, na ovim slikama, nisu lažni osmesi. Mi kao porodica idemo dalje. Supruga, ja i naše okruženje pokušavamo da nađemo za njih najbolje rešenje sve do izlečenja. Misija našeg življenja na ovoj planeti jeste to da njima bude bolje, a na svu sreću jeste. Imamo odlične rezultate i naša deca nemaju nikakvih problema. Lana ide normalno u školu a Vukašin u vrtić, jedu sladoled, idu na rođendane kao sva druga deca... Supruga je podnela najveći teret jer još ne radi, iako je bila jedan od boljih studenata na DIF-u u Novom Sadu, ali morala je da se posveti klincima pošto dijabetes zahteva disciplinu u životu.

Story: Ovo je prvi put da ste se fotografisali sa suprugom i decom za jedan magazin. Zbog čega ste doneli tu odluku?

- Odrastao sam u normalnoj sredini sa zdravom životnom filozofijom svojih roditelja i brata, a hteo sam i da zaštitim svoju decu, odnosno da im omogućim da odrastaju u običnom svetu. Mnogi teže da budu medijski eksponirani ili popularni, a ja nisam bio takav i sa godinama povlačio sam se sve više. Ovo je moja prva naslovna strana za devetnaest godina karijere. Ranije su me zavitlavali: Što ne slikaš suprugu, sigurno ti je ružna!, a pre nekoliko godina i ćerka me je pitala kada će ona i Vukašin biti u novinama i hoće li tada biti poznata. (Smeh) I s te strane, hoću da promenim sliku o svojoj porodici, odnosno da i drugi vide kako imam lepu, zdravu i normalnu decu. Sin, kao i njegova mama, ne voli da se eksponira, dok je Lana slobodna, uživa da se fotografiše i priča na mikrofon. Što se nje tiče, izgleda da iver ne pada daleko od klade. Ovo na slikama smo stvarno mi, porodica Pantelić!

Story: Hoćete li se uskoro vratiti na male ekrane?

- Trebalo mi je gotovo godinu dana da posle svega pogledam sebe i kažem: Sada si OK, možeš da daš intervju, da se slikaš i počneš da radiš. Realno, mislim da sam u redu za kamere i da mogu lepo da govorim. Fali mi jedno pet kilograma da budem kao što sam bio nekada, a boja glasa mi je malo peskirana kao kod pevača. Neki kažu i malo muževnija, iako mislim da me samo teše. (Smeh) Ponovo ću držati predavanja u školi novinarstva, voditeljstva i koučinga Opus, a imam i veliku podršku svojih kolega i direktora RTS-a Aleksandra Tijanića da se vratim na male ekrane. Kada sam krajem maja vodio Teleton, više je to bila podrška mojih kolega da me nateraju da dođem tamo gde pripadam i zahvaljujem im svima. Sada definitivno želim da se vratim na posao, imamo u planu neke projekte, a to će svakako biti zabavni program.

Supruga popularnog voditelja Miona Pantelić (35), koja je po zanimanju profesor fizičkog vaspitanja, ističe kako je uprkos teškim trenucima koji su zadesili njenu porodicu uspela da sačuva pribranost i ostane optimista, zbog čega je Dejan sa puno ljubavi zove majka hrabrost.

Story: Kako ste podneli sve što je snašlo Dejana i vas kao porodicu?

- To su situacije kada nemaš vremena da paničiš i padaš u depresiju, pogotovo što su deca mala i gledaju naše reakcije. Ali, kao u filmu Život je lep, oni vide realnu situaciju onako kako im je predočiš. Ako sam ja drogirana od sedativa i van sebe, oni će se uplašiti, a ako imam osmeh na licu, oni će to videti kao nešto manje šokantno. Ulivala sam im sigurnost da ono što nam se dešava nije ništa strašno. Trebalo je da budem jaka zbog njih jer mene nije imao ko da menja. Morala sam da vučem napred, a kako sam se osećala kad njih uveče smestim u krevet, znam samo ja... Ipak, izgurali smo sve i najgore je iza nas, a ja sam optimista i uvek pozitivno razmišljam. Dobro je što je Dejan bio u Nemačkoj jer se konsolidovao i fokusirao na izlečenje. Verujem da bi mu bilo mnogo teže da je bio sa nama jer ne bi mogao da bude kod kuće, a i u bolnici bi mu bilo teško zbog prilično loših uslova. Deca su izbegla da sve to gledaju, a on je tamo dobio najbolji mogući tretman.

Story: Imate li neki savet za roditelje čija deca takođe imaju dijabetes?

- Kada smo saznali da naša deca imaju dijabetes, bili smo van sebe. Mislili smo da je život stao i kako je to kraj njihovog opuštenog života. Ali, ipak smo na teži način došli do nekakvog mira jer smo korak po korak morali sami da se ohrabrujemo. Ja sam bila ta koja je vukla napred, dok je Dejan u početku bio više uplašen i brinuo šta će od namirnica moći da konzumiraju. Ponašam se kao da naša deca nemaju nikakav problem, a oni su pozitivni i dobri mališani. Zaštitila sam ih da ne osete koliko brinemo. Mnogo ljudi pita nas možemo li da pomognemo njihovim prijateljima čija deca takođe imaju dijabetes. Nažalost, sve više dece ima taj problem, a mi želimo da pružimo podršku svima, barem savetima, i zato smo se priključili organizaciji Plavi krug u Beogradu.

makonda-tracker