Dora Mar nije bila samo "žena koja plače". Bila je žena koja je volela, borila se, stvarala i ostavila trag daleko veći od statusa muze. Bila je umetnica koja je oblikovala vek, iako ju je taj vek često pokušavao da slomi.

Teodora Marković svetu poznata kao Dora Mar, rođena je 1907. godine kao ćerka hrvatskog arhitekte Josipa Markovića i Francuskinje Lujze Isevoazan.
Odrastala je između kontinenata – tačnije između Buenos Ajresa, gde su živeli njeni baba i deda i Pariza, srca umetnosti i avangarde. Ta rastrzanost između svetova pratila ju je kroz ceo život – između svetla i tame, umetnosti i tuge, ljubavi i bola.
Bila je lepa, ali nesigurna. Inteligentna, ali ranjiva. Od detinjstva je patila od anksioznosti i depresije, što je često obavijalo njenu umetnost teškim, ali iskrenim emocijama.
Studirala je slikarstvo u Parizu, a zatim prešla na fotografiju – medij koji će joj doneti afirmaciju i jedinstveno mesto u svetu umetnosti. Već 1931. godine otvorila je sopstveni studio i tada se rodilo njeno umetničko ime – Dora Mar.
Postala je deo nadrealističkog pokreta, njen rad bio je političan, hrabar i duboko inventivan. Fotografisala je modne kampanje, ali i surovu stvarnost evropskih ulica – slepe, siromašne, majke sa decom, decu bez detinjstva. Bila je umetnica koja je znala da istovremeno prikazuje stvarnost i san.
A onda je 1936. godine na terasi kafea "Les Deux Magots" upoznala Pabla Pikasa, a u pitanju je susret koji nije bio slučajan. Dora je znala gde se kreće genije umetnosti i želela je da ga upozna.
Igrala se nožem, zabadajući ga između prstiju u očekivanju sudbonosnog trenutka. Kada je promašila i povredila se, Pikaso joj je prišao, zaustavio krv maramicom i sačuvao krvavu rukavicu kao amajliju do kraja života. Počela je ljubavna priča dvoje umetnika, toliko intenzivna i strastvena, koliko i destruktivna.
Njihova veza trajala je devet godina i obeležila jedno čitavo umetničko doba. Dora je bila Pikasu više od ljubavnice – bila je njegova muza, saradnica i ravnopravna umetnička snaga.
Fotografisala je proces nastanka "Gernike", jednog od najvažnijih Pikasovih dela. Učila ga je fotografske tehnike, a on ju je nagovarao da ostavi fotografiju i posveti se slikarstvu.
Bila je uz njega dok je prolazio kroz politička i lična previranja, a njeno prisustvo ga je podstaklo na nova umetnička istraživanja.
Ali, odnos koji je iznutra palio kreativne vatre, spolja je bio razoran. Pikaso je Doru slikao desetine puta, ali uvek kao "Ženu koja plače" – sa krupnim, tužnim očima, obavijenim beskrajnim bolom. Nikada je nije video kao ženu koja se smeje. Govorio je da ne može drugačije – za njega je Dora bila večito u suzama.
Jedan od najpoznatijih trenutaka njihove veze dogodio se kada se Dora u Pikasovom ateljeu suočila sa njegovom tadašnjom ljubavnicom Marijom Terezom Valter. Između dve žene došlo je do fizičkog sukoba. U pitanju je scena koju je Pikaso ovekovečio slikom "Borba u kavezu", na kojoj crna ptica – Dora – "čerupa" belu pticu – Mariju Terezu.
Iako je Dora tada "pobedila" – uselila se u njegov stan, dok je Marija Tereza morala da ode – pravi gubitnik bila je upravo ona. Pikaso je nikada nije potpuno voleo onako kako je voleo da je slika.
I kada je upoznao Fransoaz Žilo, četrdeset godina mlađu umetnicu, ostavio je Doru. Njihov odnos se vukao još dve godine, ali kraj se već dogodio. Dora je doživela nervni slom i povukla se iz javnosti.
Godinama nakon toga, mnogi su mislili da je nestala sa umetničke scene. Ali istina je bila drugačija. Tiho, iz senke, nastavila je da stvara. Slike koje su otkrivene nakon njene smrti 1997. godine otkrile su umetnicu koja nikada nije prestala da traga, da izražava, da oseća.
U osamdesetim godinama vratila se fotografiji, ali sada apstraktnoj, lišenoj realnosti – možda jer je stvarni svet za nju bio previše.
* Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
BONUS VIDEO
Slika Paje Jovanovića stigla kući