Life Story

Životna priča - Usnija Redžepova: Povratak na jug

0
Smirena, ljubazna, nasmejana i puna pažnje za sve oko sebe, legendarna Usnija Redžepova svojim pesmama podizala je čitav Balkan na noge i bila jedan od najboljih primera da život voli one koji vole njega. Prvog oktobra njeno srce zauvek je prestalo da kuca
Usnija Redžepova, foto: Story press
Usnija Redžepova, foto: Story press
Usnija Redžepova






Moja mama Sabrija bila je Turkinja, a tata Jašar Rom, džambas. Otac nije mogao da ima dece sa prvom ženom pa se oženio mojom majkom, udovicom koja je već imala sina i ćerku. Rodila je još nas četvoro i kuća je bila puna mališana. Živeli smo sirotinjski, u teškim uslovima, borili smo se da preživimo, ali to je ipak bio najlepši period u mom životu



Tata je bio vodoinstalater i celo Skoplje znalo ga je kao kicoša. Voleo je da se doteruje i bio je poznat po tome što je stavljao miris u cipele, jer se kod nas gosti izuvaju kad ulaze u tuđu kuću. Sećam se da smo išli na neku svadbu, a on zbog nedostatka novca, jurnjave za poslom i pomaganja oko dece to prvi put nije uradio, pa su ga drugari zavitlavali: Jašar-aga, gde ti je miris u cipelama? U to vreme nije stizao pošteno ni da se ispava, umeo je barabar sa Sabrijom da pere dečji veš, ali voleo je lepo da se oblači. Uvek je nosio šal oko vrata, onako šmekerski, pa je uživao i kada se ja lepo doteram. Prvi parfem dobila sam od njega, mislim da se zvao Pokošeno seno. Imao je običaj da nas okupi svako veče, pričao nam je bajke i pevao





U Skoplju nije bilo mnogo prilika za zabavu, pa sam zato učestvovala na skoro svim sekcijama u školi. Imala sam devet nerazdvojnih drugarica s kojima sam organizovala sve zabave u gimnaziji, pripremala predstave i šacovala simpatije na korzou. Doduše, umeli su Jašar i Sabrija da me prate kada šetam gradom, ali samo kada sam im tražila da ostanem do devet uveče. Smatrali su da gimnazijalka nema šta da traži na ulici u to doba. Društvo me je prijavilo za takmičenje mladih pevača na proslavi povodom stohiljaditog pretplatnika Radio Skoplja. Prvi put sam pred publikom pevala veliki hit Radmile Karaklajić Hajmo na tvist. Obožavala sam da plešem, pa sam na bini igrala i pevala. Publika je na nogama dočekala kraj pesme i tada sam osvojila drugu nagradu. Scenu sam osetila kao prostor u kojem vladam i na njoj sam ostala sve do danas







Moji roditelji nikada nisu prihvatili ideju da budem pevačica. Smatrali su da sam tako dostupna svima i da je to trange-frange profesija. Ljudi iz Radio Skoplja dolazili su kod mene kući da se ubeđuju sa Jašarom oko mojih nastupa i on ih je nekada jednostavno odbijao izgovarajući rečenicu: Moja ćerka će završiti fakultet i postati pristojna žena. Čim sam maturirala, počela sam da nastupam zajedno s jednim orkestrom iz Strumice kako bih zaradila novac za studije u Beogradu. Da ispunim očevu želju i konačno vidim taj divni grad. Obišla sam celu Jugoslaviju i svu zaradu slala sam mojima da mi čuvaju za studije. Sa Vaskom Ilijevom i Anđelkom Govedarević dobila sam ponudu Beogradske estrade da odem u Australiju, na turneju. Posle 26 sati letenja avionom, Anđelka i ja našle smo se u hotelskoj sobi u Sidneju i obe počele da ridamo jer smo shvatile da smo mnogo daleko od kuće. Obuzela me neka jeza sve dok nisam čula kako neko pod prozorom zavija: Mujo kuje konja po mesecu. Sjurile smo se prema prozoru i počele da se smejemo: neki naš iseljenik preterao je sa šljivovicom koju smo mu predale još na aerodromu, pa ga je preplavila nostalgija... Tada mi je izašla i prva singlica sa četiri pesme, a pošto je Esma Redžepova bila veoma popularna, predložili su mi da smislim pseudonim. Prvu ploču izdala sam kao Usnija Jašarov, što i nije izmišljeno ime jer se moj otac zvao Jašar





Na Filološkom fakultetu 1969. godine upisala sam prvi semestar arabistike. Živela sam u studentskom domu. U sobi nas je bilo ukupno devetoro: nas šest sa legalnim pravom i tri ilegalke. Moja koleginica Eva iz Đenovića bila je padobranac i spavala je u mom krevetu. Bila mi je kao sestra. Kada bih smrznuta došla odnekud u sobu, ona mi je grejala noge. Kao svi studenti, bili smo gladni i žedni, a ono što smo nosili na sebi, delili smo među sobom. Tako je uvek ona koja se prva spremala za izlazak, bila i najlepše obučena. Bio je to jedan od najdivnijih perioda mog života. Žao mi je zbog roditelja što nisam završila fakultet





Kad sam tokom jedne turneje otišla u Sudan, krenula sam kroz grad i pokušala da se sama snađem. Međutim, shvatila sam da to što sam ja učila ništa ne znači jer ne mogu da se sporazumem sa tamošnjim ljudima i da je savremeni arapski jezik nešto drugo. Takođe, oni imaju bezbroj dijalekata, što je za mene bio prvi šok. Onda mi je jedan naš prevodilac koji je tamo radio, rekao: Ja sam ovde godinama, oženjen sam Engleskinjom i da mi nije nje, ništa ne bih mogao da završim od svojih poslova



Naprosto, dogodi se neki preobražaj i kao da postanem druga osoba. Privatno sam sasvim drugačija, mirna i staložena, ali kada izađem na binu, sve u meni zaigra, ritam me promeni i postajem živa vatra

Koštane Bore Stankovića Raše Plaovića



Videla sam legendarnu Oliveru Marković u Zemunskom pozorištu kako igra Koštanu i pomislila da bi sve to mogla bez napora da ponovim i sama. Putovala sam na studentske ferije avionom u Skoplje i sudbina je udesila da na aerodromu upoznam Boška Pantića, urednika u TV Beograd. Njega su tamo čekale kolege iz Radio Skoplja koje sam znala još iz gimnazijskih dana. Boško mi je predložio da učestvujem u pravljenju emisije o delu Bore Stankovića. U nekoliko scena, Mitketa je igrao Ljuba Tadić a ja Koštanu. Na kraju snimanja spustila sam košulju na pod. To je mog oca moralno dotuklo i nikako nisam mogla da mu objasnim da je to samo televizijsko snimanje. Bio je mnogo ljut. U međuvremenu, dobila sam poziv iz Narodnog pozorišta u Beogradu da umesto Gordane Jevtović, koja je čekala dete, zaigram Koštanu. Zakasnila sam na prvu probu i umalo mi nisu zahvalili na saradnji. Na probama samo sam fingirala jer bez gledalaca nisam mogla da rasplamsam strast u sebi. Publika me je izazivala. Posle nekoliko odigranih predstava, Raša Plaović mi je rekao: Konačno smo dobili najautentičniju Koštanu. Tebe je Bora Stanković zamislio kad je pisao ovo delo. Nisam bila pripremljena na toliku slavu i posle predstava stizalo mi je cveće sa ljubavnim pismima. Kada bi stiglo tek nekoliko korpi, kolege su me zadirkivale da sam to veče loše odigrala svoju ulogu Josipom Brozom Titom



Imala sam užasnu tremu jer sam znala da pred Tita izlaze samo najbolji. Dok sam pevala u Karađorđevu, svi su počeli da aplaudiraju u ritmu muzike. Zajapurena, posle nastupa otišla sam iza sale u garderobu. Ispred mene stajao je omaleni čovek koji je zvaničnim glasom rekao kako predsednik želi da me upozna. Krenula sam za njim i čekala momenat kada ću se srušiti u visokim potpeticama. Španski  ambasador želi da vas upozna i voleo bi da ima vašu ploču – rečeno mi je. Bila sam u panici šta da radim i na engleskom odgovorila sam uvaženom gostu: Nema problema, potrebna mi je vaša adresa. Tito se nasmejao i tada sam ukapirala da sam španskom ambasadoru tražila adresu. Srce je htelo da mi iskoči od sramote, jedva sam pogodila vrata garderobe





Na vreme sam upoznala čoveka svog života. Šele je harmonikaš koji me je učinio emotivno spokojnom. Na turneji po Nemačkoj vozili smo se istim kolima i tada smo se upoznali. Privukle su me njegova energija i marljivost jer je vukao kablove, pregovarao sa organizatorima i uspevao da svira dva koncerta dnevno. Nikada za sve ove godine braka nije napravio nijednu ljubomornu scenu. Mnogi su mi se udvarali, ali Šele je znao da sam njegova. Nekada bi prišao i udvaraču na šarmantan način stavio do znanja da sam zauzeta, a drugi put  samo bi se nasmejao i napomenuo mi da moramo na probu. Zajedno smo stvorili divan dom, ali dece nismo mogli da imamo. Jednostavno nije išlo. Odavno sam tu činjenicu emotivno obradila i nastavila da uživam u životu. U mojoj i Šeletovoj familiji ima mnogo dece kojoj poklanjamo svu našu ljubav i pažnju





Šele je muzički obrazovan čovek i vrstan muzičar. Imao je i svoj orkestar, dugo godina bio je urednik na Radio Beogradu i mnogo mi je pomogao u karijeri. Otac mu je bio čuveni štimer harmonika i ceo život svirao je taj instrument. Njegov rođeni brat je lekar, gastroenterolog, ali svira harmoniku. Svirao je medeno slatko, tako da smo na familijarnim druženjima više njega terali da da je uzme u ruke nego mog supruga. Zahvaljujući njemu mislim da sam uspela da napravim nešto što će ostati trajno. Neke od tih narodnih pesama koje pevam sa trubačima, uspeli smo notno da zabeležimo. Šele je uvek znao šta mogu i kako će nešto zazvučati. Moguće da bi i mene povukao turbo-folk da nije bilo mog supruga. Kada je taj stil bio na vrhuncu, imala sam ideju da hit O pesmo moja, o igro moja obradim u tom maniru. Jedan mladi muzičar napravio mi je takav aranžman, ali kada sam se malo sabrala, shvatila sam da zarad ljudi koji su sa mnom snimili tu pesmu poput Bokija Miloševića, Miše Blama i čuvenog violiniste, pokojnog Radeta Jašarevića, ne smem da se igram. Takve prvoklasne muzičare jednostavno ne smem da blatim



Niška banja Kazuj krčmo, džerimo Živote moj

Kupovinom malog stana od trideset šest kvadrata u Cerskoj ulici, završio se moj podstanarski život. Tu smo kasnije Šele i ja počeli da se kućimo, a tek smo 1985. godine u Jovanovoj ulici kupili salonski stan od sto kvadrata. Obilazeći inostranstvo, videli smo razne stvari i odlučili da sazidamo kuću u Maloj Moštanici, dvadesetak kilometara od Beograda. Počeli smo da je pravimo odmah nakon venčanja 1978. godine i već naredne sezone bila je spremna za useljenje. Projekat smo doneli iz Australije, a arhitekta je uslišio moje želje i dodao veliki atrijum u sredini kuće, kroz koji sam imala kontakt sa otvorenom i zatvorenom terasom. Iako je Šele želeo vikend-kućicu, izborila sam se da dobijem svoj dvorac. Međutim, zbog prirode posla, kao i konstantnih putovanja, nismo imali vremena da je koristimo, osim što smo u nju odlazili periodično sa društvom i ostajali na malim proslavama po dva, tri dana. Donosili smo hranu i piće, divno se provodili, a onda sve lepo sredili, zaključali kuću i nismo odlazili tamo po tri meseca. Devedesetih preselili smo se u nju i izdržali skoro pet godina. Sve je to lepo, ali za naš način života isuviše mirno i daleko od gradske vreve, koja nas oboje pokreće. Pogotovo je za Šeleta taj mir bio nepodnošljiv, jer on voli da svako veče prošeta gradom i vidi se sa svojim drugarima. Na kraju, ipak smo morali da prodamo kuću. Novu smo sazidali 2007. godine, na mestu gde je bio dom Šeletovih roditelja Story





Otišao je iznenada. Bio je to šok i za mene i za naše prijatelje, za sve. Imao je tu opaku bolest, kancer pankreasa, koji je prešao na jetru i poslednje dve nedelje ništa nije mogao da jede. Umro mi je gladan i bilo mu je strašno loše





Nisam raspoložena za viđanja i razgovore jer mi je teško. Od dugog ležanja pojavile su mi se degenerativne promene na kičmi i dok ne uzmem jake lekove protiv bolova, ne mogu da razgovaram ni sa najbližima iz svog okruženja, a kamoli s nekim drugim. A i kad ih uzmem, treba da prođe određeno vreme kako bi one počele da deluju i tada uopšte nisam sposobna za bilo kakvu priču



- Evo, upravo sam izašla iz zgrade bolnice i idem kući. Ponovo su mi produžili terapiju i to uopšte nije lako podneti, ali borim se, šta ću. Ne gubim nadu, verujem da će mi uskoro biti bolje.




Kastro u sevdahu



Nikada nisam brojala koliko sam puta nastupala pred Titom i zabavljala njegove goste, ali znam da sam pevala pred Brežnjevom, kao i Kastrom. Jednom prilikom Jovanka Broz upitala me je kako postižem da uvek budem tamo gde su i oni. Za nastup pred Kastrom, od Zadra do Briona vozili su me helikopterom i to je za mene bilo najlepše putovanje u životu. Ta predivna jadranska ostrva videla sam kao na dlanu. Kada je trebalo da pevam pred Fidelom, u ogromnoj sali gde su važni gosti sedeli za stolovima poređanim u obliku slova U, uzela sam mikrofon, krenula sa pesmom i došla do pola sale, a onda mi je Tito pokazao prstom da priđem bliže. A ja, ni tri ni četiri nego gestikulacijom pokažem da mi je kratak kabl. Nije ga mrzelo da uzme svoju stolicu u ruke i dođe do mene. Za njim su pošli Fidel i Jovanka, kao i sve druge važne zvanice. Pevala sam dok su oni kao đačići u klupama sedeli ispred mene. Za sve nas bilo je to izuzetno veče osim, verovatno, za ljude iz obezbeđenja i protokola koji su morali da jurcaju i pred važe zvanice ponovo postavljaju stolove sa konjakom, kafom, priborom za pušenje. Na kraju te večeri, Fidel je tražio da mu pevam Ide Tito preko Romanije, što je bila njegova omiljena pesma. Kasnije na koktelu, maršal je nekoliko puta ponovio: Kako je krenulo, ostaćemo bez Usnije. Kastro mi je rekao da sam izuzetno lepa žena i kako bi želeo da budem njegov gost na Kubi. Vaš temperament je čaroban, kazao mi je. Postidela sam se i jedva čekala da se završi koktel

Piše: Igor Karanov
makonda-tracker