Poredili su ih sa čuvenim parom koji je poginuo za ljubav, ona je bila ćerka bogatog trgovca, a on bez dinara u džepu - bilo je jasno da je neće dati, a onda je on morao da ode, pisali su pisma, ali se ljubav ugasila
Jovan Dučić, jedan od najpoznatijih srpskih pesnika i diplomata, čije su reči i danas neizbrisivo utkane u srpsku književnost, imao je u mladosti ljubavnu priču koja je odjeknula daleko izvan zidova njegovog rodnog Trebinja.
Njegova muza i prvo stvarno inspirativno nadahnuće bila je Magdalena Maga Živanović, devojka iz ugledne bijeljinske porodice, koju je upoznao krajem 1893. godine.
Magdalena je bila ćerka preminulog Jove Nikolića, uglednog trgovca, a nakon smrti oca, brigu o njoj preuzeo je njen deda, gazda Pera Živanović. Vaspitavana u patrijarhalnom duhu, Magdalena je od detinjstva učena da poštuje tradiciju i porodicu, ali i da voli poštenje i dostojanstvo.
Dučić, mladi učitelj i tada devetnaestogodišnjak, stigao je u Bijeljinu neposredno nakon završene učiteljske škole u Somboru. Stanovao je u kući gde je Magdalena živela, a njihov susret na svečanosti u čast Svetog Save u hotelu Drina bio je sudbonosan.
Tada je Magdalena recitovala Zmajevu pesmu "Svetli grobovi", a mladom pesniku je srce odmah zadrhtalo. Ljubav koja je planula između njih bila je strastvena, iskrena i, kako se kasnije pokazalo, osuđena na tužan kraj.
Krajem 1893. godine, dvoje mladih se tajno verilo.
- Ja ti nisam dao prsten, ali sam ti dao nešto što više vrijedi nego komadić zlata, dao sam ti riječ. Prsten je samo formalnost, a glavno je poštena riječ - pisao je Dučić Magdaleni u jednom od svojih dirljivih pisama.
Međutim, mala provincijska sredina nije mogla da poštedi njihovu ljubav. Dedini kriterijumi, patrijarhalna očekivanja i društveni pritisci razdvojili su ovu zaljubljenu paru.
Rastanak je ubrzan 1894. godine, kada su austrougarske vlasti proterale Dučića iz Bijeljine zbog njegovih patriotskih pesama "Otadžbina" i "Oj, Bosno". Nakon njegovog odlaska nastavili su da se dopisuju još nekoliko godina, ali je ta prepiska vremenom prestala.
Magdalena nije mogla da se uda za siromašnog Trebinjca, ali je bila dovoljno hrabra da odbije i bogatog trgovca koji joj je bio ponuđen kao "prilika".
Ipak, ljubav nije nestala. Dučić je nosio sećanje na Magdalenu u srcu i stihovima, pretvarajući tugu u pesme koje su nadživljavale njihove nesretne trenutke. Kuća u kojoj su se sreli, danas oronula i zapuštena, i dalje stoji u Bijeljini, dok dva murala podsećaju prolaznike na priču koja je ostala upisana u lokalnu istoriju kao trag pravog, nesrećnog osećanja, priča o "bijeljinskim Romeu i Juliji".
Magdalena je, uprkos svemu, ostala simbol prve i najveće inspiracije velikog pesnika, a Dučićev život i dela nose odjek njihovih mladalačkih osećanja, strastvenih, neukroćenih i večnih.
Njihova ljubavna priča pokazuje koliko može biti snažno i trajno umetničko nadahnuće, čak i kada se sudbina poigra srcima zaljubljenih.
Bonus video:
Jovan Dučić i Trebinje



