Žan Mark Bar: Moj život je u koferu

0
Slavni glumac i reditelj Žan Mark Bar govori o svojim vezama sa Srbijom, bivšom suprugom Irinom Dečermić i otkriva da i u privatnom životu živi jednakim intenzitetom kao pred kamerama
foto: MCF, Profimedia
foto: MCF, Profimedia

Zvezda Žana Marka Bara (51) zasijala je na nebu svetske kinematografije posle filma Veliko plavetnilo reditelja Lika Besona u kome je igrao zajedno sa Žanom Renoom. Uloga neodoljivog ronioca Žaka donela je Baru titulu jednog od najseksepilnijih glumaca na planeti i mnoštvo primamljivih filmskih ponuda, ali on se, što je bilo neočekivano, okrenuo nezavisnom, umetničkom filmu i ostvario karijeru koja je potpuni antipod Renoovoj. Najznačajnije uloge igrao je u kultnim filmovima svog prijatelja Larsa fon Trira: Evropa, Kroz talase, Dogville, Manderlay, a oprobao se i kao reditelj. Snimio je, između ostalog, i film Ljubavnici o pariskim danima srpskog slikara Dušana Gerzića Gere, u kome glavnu ulogu igra Sergej Trifunović, a inspiraciju za ovo ostvarenje crpeo je i iz svoje ljubavne veze sa bivšom suprugom, pijanistkinjom Irinom Dečermić. Nedavno je odigrao jednu od glavnih uloga u filmu Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem, u kome mu je partnerka Anita Mančić. U ekskluzivnom intervjuu za Story, poznati umetnik govori o svojim vezama sa Srbijom i odnosu sa bivšom suprugom, ali i o novom filmu Big Sur u kome tumači ulogu legendarnog američkog pisca Džeka Keruaka.

Story: Kako je došlo do saradnje sa srpskim rediteljem i glumcima u filmu Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem?

- Pre više od godinu i po dana bio sam u kontaktu sa Bojanom Vuletićem koji me je pozvao da radim s njim čim budem slobodan. To sam i uradio privučen neobičnim scenariom u kojem sam pronašao predivnu dušu.

Story: Da li ste nekog od ekipe poznavali ranije?

- Prvi put sam sreo ljude s kojima sam radio kada smo snimali u Nemačkoj i bilo je veoma zanimljivo. Kada radim nezavisne filmove, uvek otkrivam nešto novo, pa zahvaljujući tome imam privilegiju da saznam nešto o drugim kulturama, ali i o sebi, bez obzira na to što u Francuskoj i Americi radim slične stvari. Ekipa s kojom sam radio bila je veoma zabavna i nije bilo teško snimati s njima. Sjajno sam se zabavljao sa svojom partnerkom Anitom Mančić koja je baš onakva kakvom sam je i zamišljao – velika glumica s kojom je sjajno raditi. Proveli smo divno vreme zajedno i mada smo imali dosta posla, mnogo smo se smejali.

Story: S obzirom na to da vam je majka Francuskinja, otac Amerikanac, rođeni ste u Nemačkoj, a bivšu suprugu upoznali ste u Londonu, koju državu doživljavate kao svoju?

- Nacije su generalno stvar prošlosti. Imam dva pasoša i trudim se da u obe zemlje radim koliko god mogu. Nacionalnost mi sama po sebi nije preterano važna. Američka demokratija se deformisala zbog kapitalizma, a svuda duž zapadne hemisfere, demokratija i republika postoje samo kao pojmovi, dok je realnost nešto drugo. Iskreno verujem u Evropu, evropejstvo i trudim se da doprinesem toj ideji tako što snimam filmove u različitim zemljama. Pošto sam nezavisan, više se osećam kao stanovnik sveta, nego kao stanovnik neke zemlje.

Story: Često govorite protiv američke politike. Šta mislite o krizi, pobunama i protestima koji se trenutno dešavaju širom sveta?

- Istu situaciju imali smo i posle Prvog svetskog rata u Nemačkoj kada je velika ekonomska depresija izazvala nezainteresovanost i probudila ono najgore kod ljudi. Nešto slično desilo se i posle raspada Jugoslavije. Ljudi postaju izgubljeni kad nemaju više šta da izgube, a to je opasna situacija. U San Dijegu, gde živim, ne smete da pušite i pijete na plaži, ali smete da nosite pištolj. To je apsurd koji takođe ukazuje na to koliko je demokratija izgubila smisao zbog potpune vladavine novca. Ljudi više ne veruju nikome i postaju očajni.

Story: Neki predviđaju da će se protesti širom Amerike ipak završiti kao u holivudskom filmu. Šta vi mislite o tome?

- Ne znam. Milioni ljudi su nezadovoljni, a građanski rat može da počne i u sledećih deset minuta. Industrija je stigla do kraja, u Americi više nema posla, a odnos 99 odsto siromašnih prema jedan odsto bogatih važi u celoj zemlji. I to ne može da traje večno. Danas je sve povezano i može se lako desiti da sve odjednom eksplodira. Ali, ako preživimo, ekranizacija ovih događaja svakako će biti profitabilna.

Story: Da li vas ova situacija inspiriše na neki način?

- U poslednjih 11 meseci radio sam više od osam i nisam proveo puno vremena u Americi. Sada se vraćam tamo, radiću, a možda ostanem i da živim neko vreme. Imam utisak da se krug završava i da samo možemo da gledamo šta se dešava.

Story: Igrate glavnu ulogu u adaptaciji romana Džeka Karuaka Big Sur. Možete li nam reći nešto o tome?

- Ovo je prvi američki film koji radim za trideset godina. Posle Velikog plavetnila Amerikanci su me doživeli kao Francuza i ja sam uglavnom radio u Evropi. Sada igram američku ikonu, pisaca Džeka Keruaka, u filmu koji režira Majkl Poliš, a glume i Kejt Bosvort i Džoš Lukas. U svakom slučaju, to je velika avantura. Roman Big Sur govori o počecima kraja Džeka Keruaka koji se ubio alkoholom. Od priče, preko saradnje koju sam imao sa rediteljem i ostalim glumcima, za mene je ovo bilo nešto što se dešava jednom u životu. Imam osećaj da smo napravili dobar film i sa uzbuđenjem čekam da ga vidim, što će biti već ove nedelje kada otputujem u Kaliforniju.

Story: Keruak je važan i uticajan pisac za nekoliko generacija čitalaca, ali i stvaralaca. Šta vama lično znače njegovi romani?

- Kada sam počeo da čitam Keruaka, počeo sam da ga živim i kada su me pitali da ga glumim u filmu, nisam imao mnogo posla oko uživljavanja u ulogu. (Smeh)

Story: Jeste li i vi kao Keruak neko vreme proveli na putu pokušavajući da dokučite nešto?

- Kada sam imao 18 godina, otišao sam od kuće i otisnuo se na dug put. Proveo sam nekoliko godina u Kaliforniji, a posle toga otišao sam u London gde sam živeo po svom. Kasnije, kada sam počeo da snimam filmove, mnogo vremena proveo sam putujući. Da budem precizniji, stalno putujem i moj život je u koferu. Keruak je očigledno jako uticao na mene.

Story: Nije li život na putu neka vrsta bekstva od stvarnosti?

- Ne bih rekao. Ono što se definiše kao običan život u industrijskom društvu, komunističkom ili kapitalističkom, svejedno, samo je jedan od izbora koje društvo nameće. Keruakova generacija probala je da živi na drugi način i stekla iskustvo koje im je omogućilo da ne budu robovi društva i sistema.

Story: Pre 12 godina režirali ste film Ljubavnici, čija je priča bazirana na životu srpskog slikara Dušana Gerzića Gere. Kako je došlo do toga, u kakvim ste odnosima bili s njim i zašto se odabrali baš njegovu priču?

- To je moj rediteljski debi, a kad radite svoj prvi film, pokušavate da kažete nešto što smatrate važnim. U to vreme, to je za mene bila ljubavna priča sa Irinom Dečermić, mojom bivšom suprugom, ali takođe i rat u Jugoslaviji, sve što se dešavalo ljudima, kao i Dogma, filmska škola čiji sam deo. Za mene je to bila šansa da uradim nešto jedinstveno, a univerzalno u isto vreme i veoma sam ponosan na taj film.

Story: Zašto ste odlučili da Sergeju Trifunoviću poverite glavnu ulogu u filmu?

- On je bio hit meseca u to vreme. (Smeh)

Story: Kako ste upoznali Geru koji vas je inspirisao za priču?

- Irina i ja smo živeli u Parizu 1993. godine kao i Gera, a budući da je u Jugoslaviji bio rat, srpska zajednica je bila jaka i držala se zajedno. Družili smo se nekoliko godina, a onda se on vratio u Beograd, gde je i umro 1998. godine. Bilo je to divno vreme, a Ljubavnici su dobar film koji opisuje kraj veka i ne govori o kapitalizmu, već o ljubavi. Mislim da je to film koji će lepo stariti i dugo biti gledan.

Story: Da li je vaša veza sa Irinom Dečermić bila presudna da snimite ovaj film u kome je glavni junak Srbin u Parizu?

- Ne, u to vreme naša ljubavna priča već se završila. U to vreme radio sam sa Elodi Buše, snimili smo jedna veoma mračan film pre toga i želeo sam da uradim ostvarenje o ljubavi, puno bola i zadovoljstva.

Story: Šta mislite o srpskoj kinematografiji i koliko je poznajete?

- Znam da je Emir Kusturica radio sjajne stvari krajem osamdesetih i tokom devedesetih. Imate divnu kinematografiju, ali problem je što to danas više uopšte nije važno. Bitno je tržište i kompletna forma se zato promenila. Ali, ja se nadam da će duh srpske kinematografije opstati i preživeti ova teška vremena.

Story: Kakva je vaša veza sa Beogradom danas, da li se ona prekinula kada ste se razveli od Irine?

- Nipošto. I dalje sam u kontaktu sa Irinom, a mi se i dalje volimo, ali na neki drugi način. Ovog leta sam je posetio, ima divnog malog sina i sjajno je imati takvu vezu.

Story: Poznajete li i njenog supruga, glumca Gorana Šušljika?

- Video sam ga nekoliko puta, sjajan je čovek i dobar glumac.

Story: Zašto nerado govorite o filmu Veliko plavetnilo koji vam je doneo svetsku popularnosti?

- Nije to baš tako, ali istina je da sam se malo distancirao od tog filma. On je brzo postigao veliki uspeh, a ja sam smatrao da je to pomalo opasno. Ali, nemam problem da govorim o tom filmu.

Story: Posle Velikog plavetnila postali ste popularni širom sveta, a 1995. godine našli ste se i na listi 100 najseksepilnijih filmskih zvezda u istoriji kinematografije. Šta danas mislite o tome?

- Najvažnije je da mi je pružio mogućnost da igram Džeka Keruaka. Posle tog filma, imao sam izbor da odem da radim šta god želim. Izabrao sam da radim sa Larsom fon Trirom, da snimam sopstvene filmove, da pružim otpor korporativnoj monarhiji koja truje našu kulturu. Život je krenuo prema meni, a ja sam bio spreman, sve se dešavalo polako, počeo da sam da radim stvari o kojima sam sanjao... Sve je povezano, moramo da budemo srećni zbog onoga što dobijamo. Ali, ozbiljno govoreći, biti celebrity je slatko, ali vam trebaju jaki živci. Tako bar ja to vidim.

Story: Veoma ste bliski sa Larsom fon Trirom.

- Sa Larsom sam povezan i prijateljski i porodično, ja sam kum njegovim sinovima. Snimao sam mnogo s njim i on je veliki umetnik. Uvek smo se dobro provodili i naučio sam od njega mnogo o filmovima. Igraću i u njegovom novom ostvarenju koje će se zvati Nifomanijak. On je izvršio veliki uticaj na mene i moju karijeru i sjajno je kada imate mogućnost da se družite s takvim čovekom.

Story: Da li je istinita priča da je on veoma grub sa glumcima?

- Ako to ne uzimate ozbiljno, zabavno je raditi s njim. On ima čudan smisao za humor, što su svi saznali posle incidenta u Kanu kada je govorio o Hitleru.

Story: Od poznatih se zahteva da uvek izgledaju dobro, da budu u top-formi i dobro raspoloženi. Da li vas to opterećuje i plaši?

- To je veoma lako kad niste oženjeni, onda možete potpuno da se skoncentrišete ne posao. (Smeh) Ali, to zaista može i da uplaši. Hvatate se u koštac sa šansama, postoji opasnost da slomite zube na greškama, ali istovremeno, lako je živeti kao glumac. Mi smo ionako samo čestice u vazduhu, što je bolje od ničega...

Story: Imate li recept kako treba dostojanstveno stariti?

- Nema recepta, to se svakodnevno otkriva. Treba biti radoznao i uzbuđen životom, spreman za sledeću avanturu. Ponekad vas avanture zovu, treba samo da budete slobodni. Tajna je u tome da se kamere nikada ne gase, život treba živeti istim intenzitetom kao kada ste pred njima.

Story: Jesu li Francuzi zaista neodoljivi?

- Možda samo u Diznilendu. (Smeh)

Vera Nikolić

makonda-tracker