Badnjak, mlado hrastovo ili cerovo drvo, jedan je od najsnažnijih simbola Božića i Badnjeg dana u srpskoj tradiciji.
Iako njegova uloga kulminira tokom praznika, mnogi se pitaju šta s njim nakon što božićni dani prođu.
Prema narodnom običaju, badnjak se seče u ranu zoru na Badnji dan i donosi pred kuću, a domaćin ga u večernjim satima unosi u dom. Zajedno sa njim unosi se i slama, kao simbol jasli u kojima je rođen Isus Hrist, kao i pečenica namenjena svečanoj božićnoj trpezi.
Sam običaj nalaženja i paljenja badnjaka nosi duboku simboliku, veruje se da predstavlja drvo koje su pastiri doneli Svetom Josifu kako bi zagrejali pećinu u noći Hristovog rođenja.
U seoskim domaćinstvima, gde su peći i ognjišta i dalje deo svakodnevice, badnjak se tradicionalno loži u kući. U gradskim sredinama, gde takva mogućnost često ne postoji, običaj je prilagođen savremenom životu – badnjaci se najčešće odnose u portu crkve, gde se na Badnje veče pali zajednička vatra.
Poseban značaj pridaje se pepelu od izgorelog badnjaka, za koji se veruje da ima blagotvorna i isceljujuća svojstva. On se čuva i koristi za blagoslov doma, imanja ili stoke, pa se u tradiciji naglašava da se badnjak pali u čistoj peći kako bi i pepeo ostao "čist".
Za one koji žive u gradu i nemaju mogućnost loženja, postoji i simbolično rešenje – badnjak se može odneti u prirodu, do šume ili parka, i privezati za drvo prirodnim koncem, čime se vraća prirodi i prepušta njenim zakonima.
Etnolozi ističu da se običaji s vremenom menjaju i prilagođavaju, ali da njihova suština ostaje ista. Deo badnjaka može se sačuvati u domu kao simbol tradicije, mira i zaštite porodice.
Na kraju, najvažnije je ono što Božić nosi u sebi, duh mira, praštanja i zajedništva. To su dani kada bi nesuglasice trebalo ostaviti po strani, porodicu okupiti na jednom mestu i praznike provesti u tišini, slozi i toplini doma.
Bonus video:
Pevač otišao po badnjak pre zore