Stanislava Staša Pešić, dramska prvakinja i istaknuta filmska i televizijska glumica, svoj talenat, šarm i jednostavan nenametljiv način igranja u svim žanrovima, od komičnih do tragičnih, utkala je u istoriju srpskog i jugoslovenskog glumišta.
Stalni član Drame Narodnog pozorišta u Beogradu postala je 1964. godine i tokom tri i po decenije odigrala preko četrdeset uloga u domaćem i stranom repertoaru. Prisetimo se samo nekih: Margaret u "Tomasu Moru", Anđelija u "Maksimu Crnojeviću", Ismena u "Antigoni", Lanasa u komadu "I smrt dolazi na Lemno", Ana Gutjar u "Švabici", Sostrata u "Mandragoli", Uršula u "Ribarskim svađama", Maša u "Galebu", Kneginja u "Princu od Homburga", Rozalinda u "Kako vam drago", Ana u "Dijamantskoj ogrlici"... ali i poslednje, Meri Kavan Tajron u predstavi "Dugo putovanje u noć", za koju je dobila jedinu pozorišnu nagradu.
Osim na scenama svog matičnog pozorišta, nastupala je i u Ateljeu 212 (Arsenik i stare čipke), Pozorištu "Pod razno" (Frede, laku noć), Domu kulture "Vuk Karadžić" (Kako voli druga strana), Pozorištu "Puž" (Čarobni prašak, Trinaest časovnika).
Oprobala se i u monodrami, sama adaptirajući tekst knjige "Pismo nerođenom detetu", poznate italijanske novinarke Orijane Falači. Ohrabrena uspehom, pravi kolaž tekstova Duška Radovića, Brane Crnčevića, Novaka Novaka i Milovana Vitezovića kao duo-dramu "To smo mi", koju sama i režira i igra jedan od likova.
Na filmu je prvi uspeh postigla već sa dvadeset godina, 1961, tumačeći lik Saše u filmu "Pesma", reditelja Radoša Novakovića. Zahvaljujući njenom talentu, fotogeničnosti, prilagodljivosti kameri, narednih godina se nižu uloge u filmovima: Medaljon sa tri srca, Pravo stanje stvari, Štićenik (Nagrada za najbolju glumicu na "Filmskim susretima" u Nišu, 1966), "Kuda posle kiše", "Priča koje nema", "Na papirnatim avionima", "Tri sata za ljubav" (Treća nagrada za žensku ulogu na "Filmskim susretima" u Nišu, 1968), Raskorak, "Bog je umro uzalud", "Kako je propao rokenrol", "Mi nismo anđeli", "Gnjurac".
Najveću popularnost ipak joj je donela televizija i gotovo je nemoguće pobrojati u koliko je sve serija, filmova, drama, zabavnih, dečjih i drugih emisija igrala tokom trideset i pet godina. Ni ona sama nije sve pamtila, ali najdraže su joj bile: En den dinus, Hiljadu zašto, Sačulatac, Ceo život za godinu dana, Ću ćeš će i, naravno, Pozorište u kući, koje joj je donelo i najveću popularnost:
Žene u Zagrebu su se oblačile kao ja, u Ljubljani su se kao ja češljale, u Skoplju smejale kao ja."
Nekoliko meseci pred smrt, objavljena je i njena ispovedna knjiga, u stvari zbirka pisama "Devetnaest društvenih igara", u kojoj je sa puno mudrosti, iskrenosti i nekonvencionalnog odnosa prema smrti, ostavila jedinstveno svedočanstvo o svojoj borbi sa bolešću, o političkim zbivanjima, o svom životu i glumačkom poslu.
Umrla je 20. novembra 1997, u 56. godini. Iza sebe je ostavila mnogobrojne "neobične, začudne, ljupke, tamno osenčene" likove, ostvarene u teatru, filmu i na televiziji, koji još uvek žive u sećanju mnogih njenih savremenika ali i pripadnika mlađih generacija koji su putem malih ekrana i celuloidne trake bili u mogućnosti da je upoznaju.
Svečano otvaranje izložbe održaće se u ponedeljak, 20. novembra u 19 sati.
