Alen Islamović je proveo detinjstvo sa majkom, ocem, sestrom i dva brata pored Une u Bihaću. Ljubav prema muzici otkrio je prvo njegov stariji brat, ali je ubrzo ta ljubav prešla i na njega. Sedamdesetih godina prošlog veka u kuću je doneta prva akustična gitara koju stariji brat pokušava da savlada, ali posle prva dva akorda odustaje zbog bola na vrhovima prstiju kojim ga povređuju žice kad bi pravio akord. Gitara je čuvana u ormanu pod ključem, a Alen je tajno provaljivao orman i uzimao gitaru da bi svirao.
Bio je veoma uporan, nije se odvajao od gitare ne sluteći tada da će sa gitarom i svojim raskošnim glasom osvojiti svet. Alen Islamović - jedan je od pevača najpopularnije ex YU grupe Bijelo dugme, upečatljiv po svojoj harizmi i svom magičnom glasu koji je ostao u sećanju mnogim generacijama.
Upisuje se u srednju tekstilnu školu u Bihaću i sa svojim vršnjacima osniva prvi bend BAG gde je i gitarista i prvi vokal. Iako su se roditelji protivili njegovoj odluci da se bavi muzikom, brat mu je davao vetar u leđa. Brzo potom staje za kormilo Divljih jagoda i sa njima uspešno nastupa i otkriva svoj novi talenat za komponovanje pesama. Postaju popularni i klinke luduju za lepotanima sa Une. Ubrzo se ovaj bend raspada, a Alena „otimaju“ članovi Bijelog dugmeta, najvećeg benda sa ovih prostora. Novine su pisale tad o najvećem transferu u rokenrolu. Najzad i taj bend dobija frontmena - Alena, koji je za sobom povukao 800.000 devojaka.
Njegovi najveći hitovi su: Ružica si bila, A i ti me iznevjeri, Lipe cvatu", Nakon svih ovih godina, Đurđevdan, Napile se ulice, Ako ima boga,
Zaklet ću se. Svoju karijeru i saradnju s Bijelim dugmetom i Divljim jagodama već nekoliko godina opisuje u autobiografskoj knjizi Moje doline sjećanja.
Nastavak intervjua i fotografije pogledajte na narednoj strani...
Koje osobine su najvažnije da bi neko napravio tako uspešnu karijeru kao vi?
- Rad i rad, malo talenta i mnogo sreće, sve to čini dio uspješne karijere ili posla kojim se bavi. Dosta odricanja u svemu, od porodice, prijatelja, od nekih stvari koje uporedo voliš pored onog što bi htio raditi. Fakultet i uspješna karijera u muzici ne idu zajedno. Ne poznajem nijednog popularnog muzičara ili pjevača koji je završio fakultet.
Kako biste opisali sebe u tri reči?
- Ja sam veliki radnik. Kad se uhvatim nečeg, to gledam da završim. Ne volim ljude koji polovično rade, takve stvari izbjegavam. U znaku sam lav, to je valjda osobina tog znaka. Uporan sam, a tvrdoglav nisam, osjećajan sam, ne volim nepravdu. Ko me povrijedi, to progutam, ali takvu osobu prekrižim za sva vremena.
Da li Vam je teže da nastupate na sceni danas ili na početku karijere? Koliko se muzički svet promenio od vašeg početka?
- Svaki početak je težak. Za velike stvari moraš se godinama pripremati i psihički i fizički, a i moraš dokazati narodu da to voliš i da radiš najbolje što možeš. Oni koji su neiskusni stekli slavu preko noći, brzo su nestali. Ima i onih koji se uvijek šlepaju i foliraju i sebe i druge, a to nisu pravi profesionalci. Tu nema ništa i nikad neće biti ništa, niti su bili nešto. Muzika se mijenja svakih pet do deset godina, ali rock n roll je uvijek baza za sve, pa čak i za našu folk muziku.
Sećate li se Vaših srednjoškolskih dana, školskih uspeha, prve simpatije i prvog poljupca?
- Da, to su bile prve naučene pjesme na gitari. Nisam znao da su djevojčice više voljele dečke koji sviraju gitare, nego one što su igrali nogomet. Zbog njih sam se okrenuo gitari, mada sam odlično igrao i nogomet. Ti dani su uvjek u meni i nosim ih kroz svoj život. Srednja škola! To su bile najljepše godine ! Zaljubljivanja, prvi poljupci, ekskurzije. Za to smo živjeli!
Koji vam je bio omiljeni predmet u srednjoj školi? Da li ste nekad pobegli sa časa?
- Likovno! Obožavao sam crtati. Moje ocjene su bile ovakve: likovno 5, muzičko 5, domaćinstvo 5, matematika 2, jezik 2, biologija 2, istorija 3 itd. Uglavnom, kad sve sabereš i oduzmeš, prosjek je bio dobar i vrlo dobar. Nakupim petica iz ovih laganih predmeta, pa sam imao i dobar prosjek ocjena.
Bježalo se sa časa kad je trebalo odgovarati a nisi naučio, kad ima nešto intersantno u gradu a nemaš priliku to vidjeti godinama, neki koncert ili slično. Najljepše je bilo kad je u Bihać dolazio drug Tito, predsjednik Jugoslavije. Tad danima nismo imali nastave, vježbali bismo na igralištu pored škole postrojavanje, mahanje zastavicama. Bilo je super tih dana.
Nastavak intervjua i fotografije pogledajte na narednoj strani...
Koliko je važna dobra komunikacija sa roditeljima, kućno vaspitanje i uzajamno poverenje i poštovanje u održavanju karijere kakva je Vaša?
- Roditelji su ti potpora u svemu kroz šta prolaziš u svim životnim fazama. Skrivanje nekih stvari od roditelja nije dobro za tebe. Prema roditeljima treba biti iskren. Kad odrasteš, oni ti postaju najbolji oslonac. Uvjek se tu možeš isplakati, povjeriti, tražiti savjet. Sukobi sa roditeljima su velike, velike tvoje greške, ne njihove! Jednog dana i ti ćeš biti roditelj, pa ćeš dosta iskustva uzeti od svojih roditelja. Moji su bili protiv mog bavljenja muzikom, jer su to smatrali gubljenjem vremena i godina. Ali, kad mi je krenulo, onda niko sretniji od njih!
Postoji li razlika između Vašeg odrastanja i odrastanja današnjih tinejdžera?
Moje odrastanje je bilo u provinciji, u Bihaću, gdje se svi znaju, i tko je čiji i kakvi su mu roditelji. Tu nije bilo droge, alkohola, mnogo konzumiranja cigareta jer, tko god bi te vidio, mogao te je otkucati roditeljima ili starijem bratu. Veliki gradovi donose razne draži, ali i pokore, probleme i loša društva. Ja nisam tip za veliki grad. Uvjek bježim iz tih sredina. Ako dođem u veliki grad, to je zbog posla, a mir tražim u Bihaću. To je moja oaza u kojoj sam sanjao svoje najljepše snove i njoj se uvjek vraćam. Mladi su danas neodređeni, nesigurni, prevrtljivi, nemaju čvrste stavove, misle da je sve lako, a bogami nije. Ništa, baš ništa ne pada s neba, osim ako te zakači kakav dobitak na lutriji.
Koji je Vaš omiljeni pisac i koja knjiga je uticala na formiranje vaših stavova?
- Moji pisci su Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić. Ne bih rekao da baš pisci kreiraju moje stavove. I ulica te dosta uči pameti, društvo u kojem se nalaziš, djevojka koju imaš pored sebe, muzika koju slušaš, nogometni ili košarkaški tim kome pripadaš. Sve oko tebe kreira tvoju osobnot i tvoju narav i ponašanje. Iz dana u dan ti kao spužva (sunđer) upijaš ono što tebi odgovara. Ima tipova koji ne mogu zamisliti dan, a da nisu na mestima gdje su tuče, razbijanja, alkoholiziranja, drogiranja. Ako tog nema svaki dan, oni idu u potragu gdje tog ima. Kod njih nema stavova, prioritet im je razbijanje.
Koja Vam je najdraža pesma u karijeri? A koju Vašu pesmu publika najrađe sluša?
- Moja najdraža pjesma koju sam prvu naučio na gitari je Crni leptir YU grupe. To je u mojim srednjoškolskim godinama bio moj najbolji bend. Publika voli pjesme Bijelog dugmeta koje sam pjevao, a ima i onih koje sam pjevao sa Divljim jagodama.
Nastavak intervjua i fotografije pogledajte na narednoj strani...
Pre dve godine ste izdali poslednji album “Alcatraz”. Kako ga je publika prihvatila?
- Danas snimiš album i imaš problem sa izdavanjem istog. Heroin je najslušanija pjesma sa tog albuma, Aida se sviđa drugom profilu publike. Alkatraz je pop-balada, lijep tekst – životna priča. Ukusi publike su danas pomiješani. Oni mogu svašta konzumirati: jedeš pasulj sa baklavom, slano sa slatkim, roštilj sa šampitom ili krempitom. Danas slušaš metaliku u kafiću, u autu Nedu Ukraden, a kod kuće Pavarotija, Halida Bešlića i Mileta Kitića i Divlje jagode. To navodim samo kao primjer. Neće mi kolege zamjeriti.
Dodajete li još ponešto u Vaše doline sećanja? Možete li mi otkriti nešto o ovoj autobiografskoj knjizi?
- Biografija je složena, al’ imam materijala i za drugi dio Moje doline sjećanja. Pričam priču o osobi, mladiću, koji je napustio svoj mali rodni grad i otišao u svijet trbuhom za kruhom da radi ono što najviše voli, da svoje snove pretvori u javu, da napravi nešto iz te provincije, jer mnogima to nije pošlo za rukom. Sudbina ili sreća – ona uvijek mora biti tu. Treba da zgrabiš trenutak koji će ti preokrenuti život, a kad će on doći, to se ne zna. Treba da budeš strpljiv, uporno da vjeruješ i radiš, slušaš svaki odjek svog koraka, glasove oko sebe, povučeš potez i znaš procijeniti jesi li dobro uradio. Životna škola je čudo i ne bih je mijenjao ni za šta na svijetu. Ja sam svoje snove odsanjao, ostvario i kad me pitaju bi li šta mijenjao, ja kažem ne, ništa ne bih mijenjao. Sve bih isto ponovio! To su moje odluke i sa njima se ponosim i dan-danas!
Vaš hobi je vrtlarstvo, šta vas inspiriše u njemu?
- Moj hobi je i vrtlarstvo, pa tenis, a uskoro ću se baviti i poljoprivredom. Gradim plantažu lješnjaka pored rijeke Une i želja mi je naučiti voziti traktor, orati, obrađivati njive i uživati u tom poslu. Pjevaću još ako bude išlo, ako ne, imaću novu zanimaciju u kojoj ću sigurno biti sretan. Moja porodica je moj najveći i najjači stup koji me sve ovo vrijeme prati i sve ove godine podržava. Bez njih ne bih stigao ni do pola, a već sam u šezdesetoj.
