Dragoljub Đuričić: Ništa mi nije važnije od date reči

2
Dok otkriva situacije u kojima je sam sebi težak, bubnjar Dragoljub Đuričić opisuje da s ponosom gleda sina Andriju kako postaje istaknuti rukometaš i sa setom govori o troje unučadi koje je dobio od starijeg sina Milana nastanjenog u Australiji
Dragoljub Đuričić, foto: Luka Šarac
Dragoljub Đuričić, foto: Luka Šarac

Verujući u poštenje i vaspitanje, energični muzičar Dragoljub Đuričić (60) drugu godinu zaredom organizuje Dan bubnjara, 13. februara, u Ateljeu 212. Uoči ovog muzičkog spektakla, nekadašnji sportista i multitalentovani čovek govori čemu ga je naučio otac Dušan, šta je nastojao da usadi u karakter mlađeg sina Andrije (17) koji je uvršćen u prvi tim Rukometnog kluba Partizan, kao i na koji način gleda odrastanje svojih unučića od starijeg sina Milana (42) koji živi u Australiji.

Story: Koliko istrajnosti je bilo potrebno da ideju o Danu bubnjara sprovedete u delo?

- Možda zvuči blesavo, ali kada razmislim koliko se pokretačke energije krije u bubnjevima, shvatam kako smo mi bubnjari zaslužili da imamo jedan svoj dan u godini. Živimo u vremenu kada vlada neodgovornost, pa su mi oni koji odmah kažu da od njih ne očekujem ništa zapravo od najveće pomoći. Oni koji odgovaraju neodlučno, stvaraju problem u nameri da nešto stvorite.

Story: Važna vam je data reč. Ima li ta osobina perspektivu u današnjem vremenu?

- Takvo vaspitanje danas je kočnica u životu. Proizvod sam vaspitanja svog oca Dušana. Prošlog leta jednom je došao iz grada vrlo zabrinut. Pitao sam ga: Šta je bilo tata? On mi je odgovorio: Sreo sam jednog čoveka kog poznajem 54 godine. U razgovoru sam se nešto našalio, pa se plašim da se ne naljuti jer će mi zbog jedne rečenice propasti svih 54 godine lepog druženja. Tako sam i ja vaspitan. Ne postoji potpis ili ugovor koji mi je važniji od date reči.

Story: Vaš otac ima 94 godine. Kako izgledaju susreti s njim?

- Obožavam da smo zajedno. Kada se tokom leta okupimo na terasi naše kuće u Herceg Novom, osmeh praznuje, a sve nedaće imaju slobodan dan. Najviše volim Dušanove jutarnje razgovore s mojim sinom Andrijom koji prosto upija mudrosti svog dede. Od oca sam naučio da ne moram da budem pametan, ali bi bilo poželjno da budem bar tačan.

Story: Vaš sin Andrija na dobrom je putu da izgradi uspešnu rukometnu karijeru. Koju svoju osobinu prepoznajete u njemu?

- On je veoma talentovan. Vidi rukomet bolje od ostalih. Pronalazi sebe u tom viteštvu koje ima sport. Rukomet je atletika sa loptom i prava muška igra. Volim kako se on u svemu tome zabavlja. Sport doživljava kao nadahnuće i u njemu traži čaroliju. To je najveća sličnost između nas dvojice.

Story: Stariji sin Milan je amaterski igrač golfa. Kako je on ušao u koštac sa jednim od najskupljih sportova na planeti?

- Milan je odrastao u Australiji, gde i živi. On je praktično Australijanac. Sasvim su drugačije njegove preokupacije u životu, i poseduje temperament pogodan za igranje golfa. Divan je čovek i odličan otac. U šali kažem kako imam dva sina - jedan je stariji, a drugi mlađi od mene. Tako i jeste, pošto je Milan mnogo ozbiljniji i pametniji od mene.

Story: On vam je podario troje unučadi. Da li vas muči to što niste u mogućnosti da ih viđate češće?

- Čovek se na sve navikne. Često mislim kako bi bilo dobro da iz prikrajka posmatram njihovo odrastanje, ali i ovako, uz pomoć razvijenosti informatike, sve nekako biva normalno. Samo neka oni žive bezbrižno, zdravo i sa osmehom, sve drugo biće lako. Uživam u njihovim slobodama i ne mislim da treba da žive tako da bi đed bio zadovoljan, već onako kako će oni biti srećni.

Story: Kada ste se dotakli informatike, kako vidite uticaj virtuelnog sveta na čovekovu svakodnevicu?

- Dosta sam prisutan na društvenim mrežama. Mislim da sam posredstvom njih uspeo da stvorim ekološko-bubnjarski festival Čička Jeka u Kobiljem dolu, u Crnoj Gori. To je rodno selo mog oca, u brdima Katunske nahije, gde tokom godine živi samo šestoro ljudi, a svake druge subote u avgustu okupi se više od 10 hiljada posetilaca na festivalu. Sve je to zahvaljujući društvenim mrežama. Ponosan sam što sam u tom virtuelnom svetu zadržao deo ljudskosti. Kada se nekom obratim tim putem, nema nikakve razlike u odnosu na ono što bih mu rekao da ga gledam u oči.

Story: Mislite li za sebe da ste težak čovek?

- Ljudi me često gledaju sa nepoverenjem jer ne mogu da shvate kako je meni važno da završim započeto po cenu života, a da u tome nemam baš nikakvog materijalnog interesa. Moj osećaj odgovornosti počeo je da me proganja. Kada ste takvi, svakome ste teški i neshvaćeni. U stvari sam sam sebi najteži.

Story: Kako okolina reaguje na vas?

- Dopada mi se kako sam postavio svoj društveni život. Volim izjednačenost i uzajamno poštovanje na ulici, kaficu, čak i na pozornici.  Kada idem ulicom, vrlo često se oko mene čuju sirene pozdrava. Javljaju mi se vozači gradskih autobusa i drugi građani. Drago mi je što razmenjujem osmehe sa ljudima koje privatno ne poznajem.

Story: Nekada ste bavili i slikarstvom. A danas?

- Kada sam dobio drugog sina, bacio sam slikarstvo u drugi plan. Odrastanje deteta u velikom gradu traži posvećenost. Za sada nemam vremena za slikanje, ali to je moj hobi, a ne zanimanje. Inspirišu me portreti jer tada prenosim nečiji karakter na papir. Verujem kako ću se tome posvetiti u jednom trenutku. Portret koji crtam biće onoliko dobar, koliko volim biće čiji lik slikam.

Story: Šta je ono najvažnije što ste naučili o ljubavi?

- Ona je kao voda koja uvek nađe put do mora. Za ljubav se živi i ona život znači. Nastojim da odbijem svaku ponudu preživljavanja ljubavi, to bi me ubilo i osakatilo. Još mislim kako će ona i pošten čovek spasiti čovečanstvo.

Razgovarao: Stefan Tošović

makonda-tracker