Pre dve nedelje obeležene su tačno četiri godine otkako je srce velikana našeg glumišta, sjajnog umetnika Danila Lazovića, prestalo da kuca pokošeno iznenadnim infarktom. Skroman kakav je bio za života, otišao je tiho u legendu, a za njim su ostala lepa sećanja i žaljenje najbližih članova porodice, kolega i ogromnog broja poštovalaca glumčevog lika i dela.
Umetničko delovanje velikog glumca Danila Lazovića prekinuto je 24. marta 2006. godine, kada je napustio ovaj svet u svojoj pedeset petoj godini. Bio je jedan od naših najcenjenijih umetnika koji je tokom svoje trideset pet godina duge karijere, publiku osvajao rolama u domaćim filmovima i serijama, ali i na daskama koje život znače. Danilo je rođen 25. novembra 1951. godine u Brodarevu, na granici Srbije i Crne Gore. Odrastao je u radničkoj porodici, a Lazovići su se 1958. godina preselili u Priboj na Limu, gde je poznati glumac završio gimnaziju. Na Fakultetu dramskih umetnosti diplomirao je 1974. godine, kada je i ostvario prvu zapaženu ulogu u kultnoj seriji Otpisani. Od tada su se ređale značajne uloge na filmu, ali i u teatru gde je kao dvadesetčetvorogodišnjak briljirao u ulozi vladike Danila u Gorskom vijencu. Široki auditorijum osvojio je tumačeći lik Šćepana Šćekića u seriji Srećni ljudi koja je emitovana od 1993. do 1996. godine na Prvom programu RTS-a, a kako je voleo da kaže, inspiraciju za ovaj lik pronašao je u svom stricu Dušanu:
- To je zabava na zadatu temu mog strica Dušana, svojevrsni omaž njemu. On to apsolutno zaslužuje jer je duhovitiji od mene i veći zabavljač od svega što sam prikazao na malom ekranu. To je više od mentaliteta. U liku Šćepana je dokaz da narod ima neodoljivu potrebu za zabavom - govorio je svojevremeno Danilo, a među poslednjim projektima koje je uradio, bio je CD sa stihovima Petra Petrovića Njegoša u pratnji guslara Milomira Miljanića, koji je objavljen 2003. godine.
Danilo je tokom svog života iznad svega negovao i poštovao porodične vrednosti. Oslonac, podršku i najboljeg prijatelja pronašao je u svojoj supruzi Branki, s kojom je više od dve i po decenije vodio skladan porodični život. Kako bi svojoj deci, dvadesetšestogodišnjoj Jeleni, dvadesetdvogodišnjem Vuku, osamnaestogodišnjoj Mileni i petnaestogodišnjem Milošu, obezbedio što mirnije uslove za odrastanje, Lazovići su se 1996. preselili iz centra grada na Avalu, gde je Danilo uživao u prirodi i obavezama oko domaćinstva, daleko od gradske vreve.
- Tokom odrastanja najviše nam je značilo njegovo vaspitanje i način na koji nas je odgajao s verom u Boga – priseća se njegova najstarija ćerka Jelena, apsolvent na Farmaceutskom fakultetu.
- Učio nas je da se borimo u svakoj životnoj situaciji i da verujemo u ono što radimo. I četiri godine nakon što je umro, tata nam nedostaje u svakom trenutku. Kažu da vreme leči sve, ali to nije tačno. Niti leči, niti ublažava tugu, već može samo da te nauči da živiš s njom. Bol nikada ne može nestati, može samo da se povećava jer te život dovodi u neke situacije kada otac može samo još više da ti nedostaje – otkriva prva naslednica čuvenog glumca, koja je kao najstarija od Danilove dece, najbolje upoznala svog oca.
- Moj otac je bio patrijarhalan i konzervativan, želeo je da od nas napravi dobre ljude. Nadam se da je u tome i uspeo. Vaspitavao nas je u duhu prave srpske porodice, gde se zna ko je ko i šta ko radi, kao i da je ljubav prema Bogu osnov svega. On nam je bio uzor u svemu - govori dvadesetšestogodišnja Jelena, koja smatra da je jedna od boljih stvari u njihovom životu preseljenje na Avalu.
- Mislim da je to nešto najbolje što je tata mogao da uradi jer nas je sklonio s asfalta, pa su moja braća i sestra umesto da rastu čekajući lift, uživali u prirodi i zdravom detinjstvu. Kod nas je uvek važilo pravilo da muški članovi porodice moraju da znaju epsku poeziju, pa je bilo jako zanimljivo slušati mog najmlađeg brata Miloša koji je imao samo jedanaest godina kada je tata umro, kako recituje Malog Radojicu. Niko od nas nije krenuo njegovim stopama - Vuk i Miloš su se posvetili rukometu, a Milena se iz hobija bavi plesom - kaže Jelena, čiji je otac bio osnivač Srpskog kulturnog centra u Banjaluci koji je poslednjih godina uspešno organizovao Banjalučke letnje igre. Zbog otvorenih iznošenja svojih nacionalističkih stavova i želje za očuvanjem srpske tradicije i kulture, poznatog glumca su tada povezivali sa političkim strankama.
- Nikada u životu nisam imala problem zbog toga što je moj otac Danilo Lazović, već sam uvek bila ponosna na to. Smetalo mi je kada sam u novinama čitala da je bio član izvesne stranke jer nikada za života nije podržavao nijednu političku opciju. On je samo verovao u srpstvo. Jedina stvar koju neko može da mu zameri jeste to što je previše verovao ljudima i u ljudsku čast - govori Jelena Lazović.
Danilo Mašojević
