Rob Stjuart: Oduševljen sam Srbijom

0
Glumac Rob Stjuart za Story otkriva kako je bio fasciniran kada je saznao koliko je popularan u Srbiji, odakle potiče i njegov usvojeni brat, kao i koliko su Srbi fascinirali njega
foto: Petar Đorđević
foto: Petar Đorđević

Kanadski glumac Robert Tomas Stjuart, koji je u Srbiji tokom devedesetih stekao veliki broj fanova igrajući detektiva u seriji Tropska vrelina, rođen je pre 48 godina u Torontu. Kao dečak veoma je voleo hokej i planirao da postane profesionalni igrač, ali je kao sedamnaestogodišnjak teško povređen na jednoj utakmici, posle čega mu je izvađen bubreg. Rob je morao da se oprosti od sportske karijere i stipendija koje su mu nuđene. Počeo je da studira engleski i latinski na univerzitetu Vaterlo, i iako nije bio dobar student, najviše vremena provodio je u biblioteci. Odlučio je da postane pisac, a dok se to nije ostvarilo, zarađivao je pevajući uz gitaru u jednom restoranu, ali i kao kaskader i barmen. U filmsku industriju ušao je kao scenarista, pišući TV drame, a kasnije se oprobao i kao reditelj i kao glumac. Serija Tropska vrelina, za koju je i napisao nekoliko epizoda, potpuno mu je promenila život - postao je međunarodno poznat, a tokom snimanja upoznao je svoju suprugu Selijanu, s kojom je 1996. dobio sina Dejvida. Danas s porodicom živi u Los Anđelesu, a trenutno je u Srbiji, gde snima dokumentarni film o popularnosti Nika Slotera tokom studentskih protesta.
Kako ste čuli za Srbiju i grupu Atheist Rap?
- Moj trinaestogodišnji sin Dejvid me je učlanio na Facebook, a nakon nekoliko dana odlučio sam da malo istražujem po sajtu o seriji Tropska vrelina. Znao sam da je bila popularna u Evropi, ali nisam imao pojma gde su je sve gledali. Ukucao sam naziv serije i dobio izveštaj koliko fan grupa Nika Slotera postoji u Srbiji. Bio sam vrlo iznenađen, naročito kada sam video da piše Slotera Nika za predsednika. Odmah sam im napisao Pa zašto me onda ne pozovete?, posle čega mi se javio administrator sajta, koji mi je kasnije poslao i rep pesmu o Niku Sloteru, prevedenu na engleski i objasnio mi šta se dešavalo tokom studentskih protesta devedesetih. Oduševio sam se i sve to poslao svojim prijateljima Marku i Lisi, koji su me naterali da napravimo dokumentarni film o svemu tome.
Da li ste sada promenili mišljenje o Srbiji?
- Počeo sam da učim srpsku istoriju. Prvo iz sebičnog razloga, jer sam želeo da shvatim zašto je lik koji sam tumačio postao toliko popularan. Ali, to me je dovelo do studentskih protesta tokom devedesetih za koje nisam znao, jer zapadni mediji o tome nisu pričali. Tada sam se suočio sa činjenicom da je Srbija bila bombardovana 1999. godine, a da je Kanada delimično bila odgovorna za taj napad i prestravio sam se, jer se to kod nas nije znalo. Bio sam šokiran! Shvatio sam da je samo godinu dana nakon toga Srbija uspela da organizuje mirne proteste i bez nasilja promeni političku situaciju. Kada na to pomislim, dođe mi da zaplačem.
Kako je došlo do toga da vaši roditelji usvoje dečaka Branka iz Srbije?
- Moj brat, koji se danas zove Džon, rođen je u Kanadi, a roditelji su mu emigranti iz Jugoslavije. Dali su ga na usvajanje i došao je kod nas sa pet godina. Tek kada je bio tinejdžer, saznali smo ko su mu roditelji. Zanimljivo je da je sve što sam poslednji meseci o seriji pronalazio na Facebooku, u stvari imalo veze sa domovinom mog mlađeg brata. A kasnije, kada smo odlučili da uradimo film, morali smo da nađemo advokata i ispostavilo se da je i on Srbin. Onda smo sklopili posao sa producentom, otišli da proslavimo u lokalni bar i ispostavilo se da je i barmen iz Srbije (smeh). To je zapanjujuće!
Kakav je bio vaš odnos sa bratom, s obzirom na to da je usvojen i da je iznenada ušao u vaš život?
- On je bio divno dete i jako zabavan. To je zadivljujuća priča. Kada je moj sin Danijel u Los Anđelesu proslavljao svoj peti rođendan, shvatio sam koliko je već izgrađenu ličnost. Istog trenutka srce mi se steglo jer mi je postalo jasno koliko ljubavi je moj brat Džon propustio u prvih pet godina života, pre nego što je došao kod nas. Drago mi je što je izrastao u dobrog čoveka i vrednog radnika. Sada se bavi građevinarstvom, pravi kuće i stanove i izuzetno je uspešan u tome.
Čime se bavi vaša supruga Selijana?
- Moja žena se bavi fotografijom na filmu. Ona nije došla sa mnom u Srbiju pošto snima film u Meksiku.
Snimili ste mnogo televizijskih filmova, ali vas u Srbiji znaju samo po seriji Tropical heat. Da li se vama dopada ta serija?
- Snimali smo seriju u tri zemlje - prvu sezonu u Meksiku, drugu u Izraelu, a treću u Južnoj Africi. Jedan deo smo snimali i na Mauricijusu. Nakon serije ostao sam u kontaktu sa većinom kolega, Spajder, odnosno Jan Trejsi, živi u Vankuveru i odličan je glumac. Silvi, Karolin Dan, živi na istočnoj obali i pre nekoliko meseci sam joj pričao o dokumentarnom filmu koji snimam. Probudio sam je usred noći, jer sam zaboravio na razliku u vremenu, a kada sam joj rekao da smo izuzetno popularni u Srbiji, ona me je pitala kako smo slavni u Sibiru (smeh). Želeo sam da i ona dođe sa mnom u Srbiju, ali smo bili u velikoj gužvi, pa će možda doći sledeći put.
Da li još imate havajke koje ste nosili u seriji?
- Imao sam jednu havajku koju sam zadržao nakon snimanja. Kada sam polazio u Srbiju, spakovao sam je kako bih je nosio na koncertu. Pred sam polazak, na utakmici moga sina, ujak mi je doneo još jednu, pa sada imam dve.
Kada ste se ošišali i zašto?
- Kada sam završio snimanje serije Tropska vrelina, odlučio sam da se odmorim i godinu i po dana ništa nisam radio. Tada sam promenio sve stvari u svom životu, pa i frizuru. Ošišao sam se i rekao sebi da će opet porasti, ali posle toga nikada više nisam imao dugu kosu.
Šta vam se najviše svidelo u Beogradu i Novom Sadu?
- Ljudi, i to ne samo zbog Nika Slotera. Moji prijatelji Mark i Lisa koji su stigli sa mnom nisu poznati, ali dele moje oduševljenje jer im ljudi prilaze i ljubazno sa njima ćaskaju. Svi se odlično provodimo. Danas mi je neko rekao da je u Kanadi život predvidljiv: ideš na posao, podižeš decu, plaćaš hipoteku i sve ide ustaljenim tokom. Čini mi se da ljudi u Srbiji mnogo bolje razumeju život i da moraju da budu sposobni da gledaju sve sa vedrije strane, inače ne bi preživeli.
Da li biste vi živeli ovde?
- Mark i ja smo nedavno razgovarali o tome. Bilo bi dobro da tri-četiri meseca godišnje provodimo u Srbiji i radimo filmove. Ne znam da li bih bio dobar predsednik, ali o životu u Srbiji sigurno ću ozbiljno razmisliti.

Ksenija Konić

makonda-tracker