Životna priča - Olivera Jovićević: Ne predajem se čak ni kad sumnjam u sebe

20
Novinarka Olivera Jovićević svoju mladalačku želju da postane glumica i ljubav prema književnosti spojila je u svoj životni poziv, a iz jedinog bračnog brodoloma uspela je da izvuče snažnu želju da bude još bolja majka
foto: Story arhiva, privatna arhiva
foto: Story arhiva, privatna arhiva

Autorka i voditeljka političkog talk-show programa Upitnik na RTS-u Olivera Jovićević, uspela je da vrednim radom i posvećenošću profesiji izbori svoje mesto na novinarskom nebu regiona. Rođena je 15. avgusta 1966. godine u Bajinoj Bašti kao prvo od četvoro dece šumarskog inženjera Lazara i domaćice Novke. Olivera je rasla uz tri mlađe sestre Laru, Nelu i Natašu, sa kojima je kasnije naučila najvažnije životne lekcije. Danas svoje iskustvo pokušava da prenese na ćerku Dunju, koju je dobila iz svog jedinog braka koji se završio razvodom, a to često čini evocirajući uspomene.

- Najveći deo detinjstva provela sam u Bajinoj Bašti, gradiću na Drini, ali sećam se naših selidbi zbog očevog posla koje su trajale sve do mog polaska u školu. Nas troje i dva kofera začas bismo se skućili u Kraljevu ili Užicu. Nisam predugo bila jedinica jer smo u roku od desetak godina postali velika porodica, pa nas je bilo šestoro. U sećanju mi je ostala večita gužva u kući od koje sam se sklanjala čitajući knjige. Za mene i sestre bili su važni i letnji raspusti provedeni u Višegradu kod bake i deke gde smo sa rođacima jurcale po ceo dan. Bio je to raj na zemlji - priseća se Olivera svog detinjstva.

- Kao najstarije dete prošla sam trnovit put tokom odrastanja. Očeva strogost i gvozdena disciplina podsticali su me da u školi budem suvi odlikaš, fajter na raznim takmičenjima, da sviram harmoniku, idem na balet, treniram karate, osvajam medalje na raznim takmičenjima... Te silne aktivnosti pomagale su mi da kad god mogu uhvatim krivinu od strogog nadzora roditelja, davale su mi slobodu i nešto privilegija. Sestre su, čini mi se, prošle bolje nego ja jer su se roditelji već umorili od kontrole, pa su počele rano da izlaze, a i da se kasno vraćaju kući. Mama i tata su nas naučili da se ne plašimo životne borbe i da sreća prati hrabre  - otkriva novinarka, koja se i danas sa osmehom na licu seća prvog dana u školi koju je pohađala u Bajinoj Bašti.

- Bila sam pomalo prestrašena, ali je za mene to bio veliki dan. Pred očima mi je moja slika sa crvenom maramom i titovkom i strogi učitelj Bora Marković. Nije mi bilo svejedno jer nisam poznavala nikoga pošto u razredu nije bilo dece iz moje ulice. Zato sam se prilikom upoznavanja pretvarala da poznajem učitelja lično, i da nam je bio kod kuće u gostima, a naš dobri učitelj to nije negirao. Tada su mi se desile i prve simpatije. Bila sam zaljubljive prirode, ali za svoju dušu. Nisam bila od onih devojčica koje pišu po tabli imena dečaka koji im se sviđaju, pa da posle o tome priča cela škola. Prvi put sam se istinski i iskreno zaljubila sa sedamnaest godina, ali potpuno naivno i pogrešno - priča novinarka čija se porodica pred njen polazak u gimnaziju preselila u prestonicu.

- Išla sam u Trinaestu beogradsku gimnaziju na tada popularni smer kulture i informisanja, zanimanje novinar-saradnik. Bila sam odličan đak, obožavala sam srpski jezik i književnost, kao i klasičnu filozofiju i logiku koje mi je predavao razredni, čuveni Brka. Zbog četvorke iz marksizma u četvrtom razredu srednje škole nisam bila vukovac. Tada me je veoma zanimala i gluma, pa sam tih godina najviše slobodnog vremena provodila u amaterskim pozorištima. U njima sam zaradila i svoj prvi honorar putujući sa glumačkom trupom koja je uveče zabavljala turiste na terasi jednog hotela u Makarskoj. U toj našoj družini bila je i Vesna Trivalić koja je bila sjajna imitatorka. Pravo sa tog letovanja pola naše grupe polagalo je prijemni ispit na Akademiji. Bilo je blizu pet stotina kandidata za glumu, Vesna i ja smo ušle u uži izbor među trideset kandidata od kojih je trebalo da se formira klasa od petnaestak studenata, ali nismo imale sreće. Pošto sam mnogo čitala i dobro pisala, upisala sam jugoslovensku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu. Vesna je sledeće godine primljena na Akademiju i postala je jedna od najboljih srpskih glumica. Iz te klase izašli su i sjajna Anica Dobra, Dragan Bjelogrlić, Đorđe David... Mene su na Filološkom fakultetu knjige odvukle drugim putem - govori autorka emisije Upitnik, koja nije želela da odustane od studija.

- Nisam se mnogo bavila fakultetom niti bila redovna na predavanjima. Moje su misli bile još u pozorištu, a bilo je to i zlatno doba beogradskih diskoteka. Odustajanje nije dolazilo u obzir ni zbog roditelja, ni zbog moje naravi. Sećam se jedino apsolventskog umora posle nekih teških ispita kad sam čitala i po stotinak knjiga. To je bio jedini trenutak u kojem su mi se knjige smučile - kaže Olivera koja se pred kraj studija prvi put zaposlila kao profesor srpskog jezika u srednjoj školi.

- Bila sam apsolvent kada mi se ukazala prilika za prvo zvanično zaposlenje. Počela sam da radim kao profesor srpskog jezika u kožarskoj školi na Zelenom vencu, a zatim sam prešla u srednju turističku, pa u mašinsku školu na Novom Beogradu. Plata je bila odlična, slobodnog vremena sam imala dosta, a od svojih učenika, maturanata, bila sam starija svega tri godine. Tokom rada u školi uspela sam da izdvojim vreme i za pisanje, a radila sam i na radiju sve dok me moj kolega Ivan Cvetković nije odvukao na audiciju u RTV Studio B gde sam primljena u Informativnu redakciju. U toj medijskoj kući sam se i prvi put zvanično zaposlila kao novinar. Najupečatljiviji savet koji sam dobila na početku novinarske karijere, a i danas ga pamtim bio je: Donesi vest, ili nestani - priča Olivera i sa ponosom ističe neke od svojih najvećih dostignuća u karijeri.

- Uradila sam nekoliko dobrih emisija. Među njima intervju sa generalom Veljkom Kadijevićem koji sam prva dobila u mrtvoj trci sa Hrvatskom televizijom, što je bio pravi bum u regionu. Verujem da će taj razgovor koji sam sa Kadijevićem napravila u Moskvi u budućnosti biti važno svedočanstvo o tome kako je razmišljala državna elita na samom početku rata u bivšoj SFRJ - priča Olivera koja kao najveći uspeh u životu ističe rođenje ćerkice Dunje koju je dobila tokom svog neuspelog braka o kojem danas nerado govori. Sa bivšim suprugom ostala je u korektnim odnosima, a danas zajedničkim snagama pokušavaju da svoju mezimicu izvedu na pravi put. Novinarka ne krije da joj je rođenje ćerkice pre dvanaest godina donelo sasvim novi smisao života.

- Mit o trudnici koja stalno nešto izvoljeva i žali se na mučninu, malo plače, a malo se prenemaže, nisam iskusila. Čak sam i u devetom mesecu blagoslovenog stanja vozila kola i jedino sam brinula da li će bombardovanje te 1999. godine prestati do jeseni i da li će u bolnicama biti struje da se na miru porodim. Zamotuljak je stigao u moje naručje snežnog 21. novembra posle carskog reza i buđenja u jednom od apartmana porodilišta Narodni front. Bio je je to veličanstven trenutak u mom životu - seća se Olja koja žali što danas nema još dece.

- Mnogo puta do sada sam poželela da imam još dece. No, naše želje nisu uvek u našim rukama. Prema Dunji nisam stroga kao što su to bili moji roditelji prema meni. Moj izbor je minimum zabrana i mnogo razgovora na sve teme i jedva čekam da vidim šta smo zajedno uradile. Već sad mi se čini da će sve biti u redu. Podstičem Dunju i da se što više smeje jer kažu da ko ume da se  raduje, uvek ima čemu. Svojim nestrpljenjem, a ponekad i brzopletošću podseća na mene. Volim njenu dobrotu i pravednost kojima i mene čini boljom. Često razgovaramo do duboko u noć, leto provodimo uživajući u moru i suncu, onda odemo na planinu, u šetnje... Ponekad se zabavimo i tračevima. Ne smatram da decu traba da odgajaju bake i dadilje, ali ni to ne osuđujem. Provodimo dosta vremena zajedno i uživamo jedna u drugoj, a ako to znači da sam posesivna, odgovoriću da jesam. (Smeh) - govori Olivera koja svoj život ne može da zamisli bez emocija koje ulepšavaju njenu svakodnevicu.

- Ljubav krasi neke od najsrećnijih trenutaka u mom životu, naravno i rođenje deteta, kao i kupovina prvog stana. Male radosti s porodicom pričinjavaju mi pravu radost u životu, kao i trenuci koje provedem u krugu svojih najmilijih. Svojim najvećim porokom smatram to što sam radoholik. Strah me je da kažem kako sam srećna i zadovoljna žena jer se plašim da se ne ureknem - priča šarmantna dama koja potragu za ljubavlju smatram jednim od uspeha u životu i tvrdi da se muškarci plaše samostalnih uspešnih žena.

- Kada je reč o novom braku, vodim se jednom rečenicom koju je izgovorio čuveni Zola: Tražite ljude koje biste voleli, to je tajna i uspeh čitavog života. Muškarci se plaše uspešnih žena. Da, ali to i nije neki problem. I kao što je rekao jedan pametan čovek: Žene cene muškarce zbog njihove fizičke snage, a vole ih zbog njihovih moralnih slabosti - ističe Olivera.

- Glavni prioritet u mom životu jeste zdravlje moje porodice, a sve ostale stvari će se već same od sebe skockati. Žalim što sam mnoge ispravne odluke donosila sa zakašnjenjem, a sve pogrešne na prečac i brzopleto. Život me je poštedeo teških iskušenja i skupo plaćenih lekcija. Iz nekih događaja mnogo sam naučila, pre svega to da se čovek nikad ne sme predati, pa ni u trenucima kad najviše sumnja u sebe - završava Olivera.

Danilo Mašojević

makonda-tracker