otkriva

Osim porodice, legendarna glumica Ljiljana Stjepanović najviše voli pozorište: Volela bih da umrem na sceni

1

Emocija, ako je iskrena, ne može da ne dođe do čoveka kome je namenjena.

ljiljana stjepanović
ljiljana stjepanovićfoto: Luka Šarac, Marko Poplašen

Prvu seriju "Muzikanti" snimali ste sa 16 godina. Koliko su se od tada promenili i vreme i problemi čoveka?


- Toliko toga se promenilo i ako, i treba. Vremena se menjaju, kao i društvo. Mnoge stvari ja više ne razumem. U moje vreme se mirnije živelo, ali tehnologija i brzina kojima ste vi okruženi i koje vi živite su normalne za 21. vek i ja to apsolutno podržavam.

 

Da li uspevate da idete u korak s tim vremenom i šta ono donosi?


- Mislim da preterano korišćenje tehnologije donosi i otuđivanje. Ne volim da ni moje unuke non-stop drže telefone u rukama. Nedavno se moja unuka šalila sa mnom, postavila je snimak na Jutjubu na kom sam ja kako je vidim prvi put preko mobilnog na video-razgovoru, a moje ozareno i srećno lice nasmejalo je sve. Ne razumem mnogo ja te stvari, ali se i ne trudim, ne želim. Treba, deco, da nađete malo više vremena za odnose sa drugima. Za emociju. Mnogo mi je žao što vidim da se mladi ljudi ne druže više kao što smo mi to umeli nekada posle predstava po bifeima, kafanama... Pa i dan-danas se družimo. Emocije su ostale po strani, vi ih prenosite preko mobilnih, a "volim te" ipak mislim da mora lično da se kaže. Ljubav mora i da se kaže i pokaže. Onda ima pravi efekat. Mi se u glumi trudimo da sačuvamo emociju.


Uspevate li?


- Smatram da, kao i u životu, emocija, ako je iskrena i ako je iskreno prenosite, ne može da ne dođe do čoveka kome je namenjena. Zato ja pozorište obožavam - jer ta energija, ta emocija koju sa scene dajete ljudima, to je neprocenjiv osećaj. Vi osetite takav talas ljubavi odozdo, što ne možete preko televizije. Na sceni je to jedno bogatstvo emocije, jedna navala, to je prosto eruptivno. Za mene je teatar smisao mog posla i života. Naravno, volim ja i televiziju i film, a i radio sam obožavala. Ali pozorište je nešto što je meni najvažnije. Mislim da bi ja trebalo da umrem na sceni kada za to dođe vreme. Jer, osim moje dece, unuka i svih koje volim, pozorište je moja ogromna ljubav i nisam ga se zasitila ni sada, u ovim godinama. Kada budem prestala da volim publiku, a mislim da se to nikad neće deseti, ali ako ne budem više mogla da osetim tu emociju kada stanem na te daske, prestaću da glumim i da postojim.

 

 

makonda-tracker