INTERVJU

Ana Ćurčin: Princeza melanholije

0
Prepoznatljiva po toplom glasu i iskrenim pesmama o usamljenosti, nepripadanju i strahovima, mlada kantautorka obasjala je srpsku muzičku scenu svojim talentom, nadahnućem i originalnošću
foto: Emma Szabo
foto: Emma Szabo

Uoči koncerta koji je održala 21. oktobra u Sava centru, Ana Ćurčin za Story govorila je o inspiraciji za emotivne pesme kojima je potpuno nenametljivo osvojila publiku, iskustvima koje su joj donele česte selidbe, saradnji sa grupom Stray Dogg, očekivanjima i planovima za budućnost.


Story: Kako biste u najkraćem predstavili sebe?

 

- Kantautorka, rođena u Bagdadu, odrasla u Moskvi, zasad živim u Beogradu.

 

Story: Kako je to uticalo na vas, kakva su vam iskustva donele selidbe, a kakva odrastanje u Rusiji?

 

- O Bagdadu ne mogu da govorim jer sam bila beba. Moskva me je formirala na svaki mogući način, počevši od identiteta strankinje do upijanja neobrisivih iskustava velikog grada i života u toj kulturi, ljubavi prema pozorištu. Iako sam taj fakultet spontano upisala sa 17 godina, on me usmerio i odredio dalji put. Mislim da će to iskustvo zauvek biti deo mene i isplovljavaće stalno tokom života, pre svega zbog jezika i kulture, zatim i sećanja, odrastanja i prijatelja. Nisam se neko vreme vraćala u Rusiju, štaviše, otišla sam eksperimentalno u Njujork i iskustvo je bilo slično, ali i potpuno suprotno od moskovskog. Otvoren, bučan grad u kome ima mesta za svakog, ali ta trka nije jednostavna.

 

Story: Studirali ste pozorišnu produkciju, bavite li se i time ili je samo muzika vaš izbor?

 

- Bavim se produkcijom sada najviše kroz svoju muziku. U pozorište sam se nedavno vratila na druga vrata, preko muzike, što mi je mnogo drago jer mi je ono nedostajalo i želim da ga zadržim blizu. Sviram i deo sam predstave Crvena ljubav u režiji Olge Dimitrijević, u koprodukciji sa Bitef teatrom. Nadam se da ću učestvovati i u drugim predstavama u budućnosti.

 

Story: Pravite izuzetno emotivnu muziku, u vaše pesme utkana su i lična iskustva. Je li teško ogoliti osećanja pred publikom? 

 

- Ne umem da se bavim muzikom bez ogoljene emocije, ali i dalje učim da je ne prikrivam ili, tačnije, da se ne prikrivam. Zato nemam precizan odgovor na to pitanje. Volela bih da s vremenom moje pesme budu zrelije i još iskrenije i da u radu sa sve manje straha prilazim toj emotivnosti, kud god da me odvede.

 

Story: Pevate na engleskom, zašto? 

 

- Mislim da je odgovor na to kompleksan, a povremeno ga i nemam. Tako se osećam. Taj jezik mi za sada odgovara da se izrazim. Ruski nikad nije bio moj, srpski je bio daleko, engleski se jednostavno tu našao. Možda grešim u tom izboru, ali drugačije trenutno ne mogu.

 

Story: Vaš prvi album Sketches of Belonging izazvao je veliku pažnju javnosti iako muzika koju svirate nije preterano komercijalna. Kakva su bila vaša očekivanja i kako se nosite s ovim uspehom?

 

- Moja želja, kao i želja ekipe koju je predvodio Goran Antović, bila je da pesme zabeležimo na najprecizniji i najiskreniji način. Najpre, one su bile nekako zakucane u akustičnoj formi i mnogo sam ih svirala sama. Želela sam da nađemo aranžmanska rešenja za njih i da se potrudimo da napravimo kvalitetan album koji će zaokružiti tu celinu, ispričati priču nepripadanja i strahova i predstaviti naš rad publici na način kako ga mi čujemo.

 

Story: Često nastupate sa Stray Dogg, šta vas vezuje, a šta razlikuje?

 

- Vezuje nas sličan senzibilitet i neka muzička hemija, koje nismo ni sami često svesni ili je zaboravimo. Razlikuje nas mnogo štošta. Na primer, Dukat (Dušan Strajnić, frontmen benda Stray Dogg) opusti me svaki put kad sviramo zajedno i, pored ostalih stvari, zato volim da nastupam sa njim. S druge strane, ta spontanost nosi sa sobom i mnogo iznenađenja.

 

Story: Imate li tremu od velike scene?

 

- Uvek, zasad.

 

Story: Kakvi su vam planovi za dalje?

 

- Da nastupamo i ispitamo naše mogućnosti kod publike van Srbije. Takođe, pokušaćemo da zabeležimo nove pesme koje su već tu i objavimo drugi album što pre.

 

makonda-tracker