Goran Radaković: Prija mi sredovečno gluvarenje

Glumac Goran Radaković priča zašto ne može da živi od svoje primarne profesije, otkriva u kakvom je odnosu sa bivšom suprugom Dubravkom Mijatović i govori o dražima roditeljstva koje je osetio kraj ćerke Ive i sina Mihajla
5
1 / 8 Foto: Edin Hodžić

Uprkos činjenici da se odavno uvrstio na listu najtalentovanijih domaćih umetnika, četrdesetpetogodišnji glumac Goran Radaković nikada nije uspeo da živi isključivo od svoje profesije. Ipak, takva situacija nije ga odvojila od posla koji neizmerno voli, a nedavno je odigrao upečatljivu ulogu u filmu Žena sa slomljenim nosem. Iako ga prati glas zavodnika, popularni Krlja iz serije Vratiće se rode, trenutno nije emotivno ispunjen ili bar to svoje osećanje još nije uspeo da oseti na pravi način. Najveću radost pričinjavaju mu jednogodišnji sin Mihajlo i desetogodišnja ćerka Iva koju je dobio iz braka s glumicom Dubravkom Mijatović.

Story: U kakvim ste odnosima s bivšom suprugom Dubravkom Mijatović?

- Duda je dobra majka, isto kao što se i ja trudim da budem dobar otac. Nedavno je dobila drugu ćerku i oboje sarađujemo oko Ivinog vaspitanja. To je to.

Story: Pošto je Iva već velika devojčica, da li je počela da pokazuje neku vrstu svojeglavosti i doslednosti u svojim stavovima?

- Čim se rodila, već je pokazivala da ima svoju ličnost, a sada je već u godinama kad se očekuje da bude svoja. Nekada ne umem da se snađem s njenim prohtevima, ali se trudim i sigurno je da za tim uvek imam želju.

Story: Da li je nasledila neku vašu osobinu na koju niste posebno ponosni?

- Tvrdoglava je na mene, a kada naiđete na nekog ko je sličan vama ili kao vi, onda to znači neprekidnu borbu. S druge strane, verujem da je ta osobina neophodna kada se živi u ovakvom svetu.

Story: Jeste li strog otac?

- Ne znam šta bi rekla Iva, ali mislim da nisam. Ponekad sam možda nespretan i ne znam šta da uradim i kako da se postavim u nekim situacijama. Čini mi se da nas deca suviše rano prevaziđu, pametnija su od nas i često dovedu čoveka u situaciju da ne zna kako da se prema njima odnosi. Možda bi trebalo da uvedem malo više taktike s decom i o tome intenzivno razmišljam.

Story: Kako najradije provodite slobodno vreme sa svojom decom?

- Volim da budem sa Ivom i Mihajlom i najčešće zajedno vozimo rolere. Bio sam jedan od prvih očeva u Beogradu koji je na rolerima vozio bebu u kolicima. Vidim da to danas mnogi rade, ali pre šest godina retko ko se usuđivao. Volim kada smo na moru. Uskoro treba da krenemo na odmor i tome se neizmerno radujem. Zapravo, odmor sa decom za mene je centralni događaj u godini.

Story: Možete li za sebe reći da ste srećan čovek, kako u roditeljstvu tako i u ljubavi?

- Zbog svega što sam vam upravo ispričao, neizmerno sam srećan. Da bi bili srećni u ljubavi, ljudi moraju da imaju karakter. Čini mi se da sam ja ispunjeniji u roditeljstvu. Uostalom, šta znači sreća, osim toga da su vam deca živa i zdrava.

Story: Jeste li emotivno ispunjeni?

- Ni sam ne znam jer emotivnu ispunjenost ne mogu da shvatim kao neku konstantu. Ona se desi na neki period, pa nas napusti. To više zavisi od nekih događaja, možda horoskopa, ali definitivno ne može jednostavno da se opiše.

Story: Da li ste zaljubljeni?

- Mogu da vam odgovorim tako da ostanem kontradiktoran. Nikada nisam bio zaljubljen i uvek sam zaljubljen.

Story: Koliko pored svih obaveza imate vremena za sebe?

- Čini mi se previše. Nikada nisam bio deo tog savremenog načina života koji melje jer živim opuštenim tempom. Imam utisak da mi život prolazi u sredovečnom gluvarenju, a ne u korišćenju svojih resursa. Možda sam ipak u takvoj fazi.

Story: Šta podrazumeva vaše sredovečno gluvarenje?

- Kada ste klinac i gluvarite, to je nekako normalno, ali ako to radite u četrdeset petoj godini, baš i nije. Šta da se radi, nekada se situacija tako namesti i dogodi se neki prazan hod.

Story: Znate li kako ćete to da promenite ili vam takav način života jednostavno prija?

- Ne bih ništa menjao, meni se sviđa i prija mi. Kada bolje razmislim, takav način života je idealan. Ostajem u gradu dokle hoću, sređujem život kako hoću i na način na koji mi to odgovara. Iskreno, ne verujem da će ovaj period potrajati, ali sad je tako.

Story: Koliko u Srbiji može da se živi od filma i da se bude zvezda?

- Ako neko može, ja ne mogu. Nikada nisam živeo od toga. Možda nekada u ranoj mladosti dok sam bio zaposlen u pozorištu, ali kasnije ne. Na prste mogu da nabrojim ko su ljudi koji mogu da žive od glume.

Story: Čini li vam se da se situacija popravlja kada je reč o filmu, pozorištu i televiziji?

- Voleo bih da sam od onih koji kažu biće bolje, ali nekako ne vidim da će biti tako. Usled katastrofalne situacije s bioskopima, piraterije i nemaštine, publika je prestala da uživa u filmu. Možda je za to kriva i činjenica da se poslednjih godina ništa dobro i nije snimalo, ali verujem da dobri filmovi uvek uspeju da pronađu put do svoje publike.

Story: Da li vas više privlači pozorište ili film?

- Pozorište me ne privlači. Prestao sam da igram u njemu pre dvanaest godina. Prošle godine imao sam premijeru predstave Koza ili ko je Silvija u Zvezdara teatru, a prihvatio sam je jer mi se veoma dopao tekst Edvarda Olbija. Međutim, mnogo više sam se namučio nego što sam uživao u procesu rada. Ipak, poštujem ljude koji to vole, rade i žive od toga.

Story: Kako ste se osećali kada ste izašli na scenu da se poklonite publici koja vas je gromoglasnim aplauzom nagradila nakon premijere filma Žena sa slomljenim nosem?

- Imao sam nekoliko premijera u životu, ali ovo je stvarno bilo lep i iskren aplauz. Sala je bila prepuna, što samo dokazuje da jedan dobro sklopljen film koji ima priču, početak, sredinu i kraj, odlične glumce na čelu s Nebojšom Glogovcem i koji je protkan emocijama, mora da ima dobar odziv publike.

Story: Osećate li tremu pre nego što izađete da se poklonite?

- Dok sedim u sali i počinje špica kao najava filma, osetim prvi talas uzbuđenja. Uvek sam nekako polulud i ne umem baš najbolje da opišem to stanje. Malo se zbunim od te energije.

Story: Jeste li zadovoljni kako ste odigrali ulogu i da li ste skloni analizi minulog rada?

- Kada sam pročitao tekst, predložio sam reditelju da mi dodeli baš ovaj lik jer on u sebi ima neku gorčinu koju umem da prepoznam oko sebe. Pokušao sam da s njim napravim nešto, a koliko sam uspeo, to je na publici da oceni. Inače, nikad nisam posebno zadovoljan sobom. Ne prisustvujem uvek premijerama, ali ovoga puta mi se dopalo. Cela ekipa je odlična i želeo sam da budem deo nje.

Story: Kakvi ste na setu? Slušate li uvek šta reditelji kažu ili ponekad i odbijete da izvršite njihove zahteve?

- Čini mi se da sam kooperativan i da nisam neko ko koči proces rada. Kada ne znam šta treba da igram, a reditelj ne ume da mi kaže šta očekuje od mene, može da mi se dogodi da napravim zastoj dok se to ne reši.

Story: Kakva je bila atmosfera na snimanju filma Žena sa slomljenim nosem?

- Ovo je bio pravi veliki film i sa ozbiljnom opremom za snimanje, produkcijom... Duboko verujem u to da se na traci vidi svaki uloženi dinar, ali i međusobna saradnja aktera.

Story: S kim ste imali najbolju komunikaciju?

- Sa rediteljem Srđanom Koljevićem. Bilo mi je važno da shvatim koliko će želeti da idemo daleko s tim likom.

Story: Protekle godine briljirali ste u filmu Tamo i ovde koji je dobio dosta nagrada i učestvovao na mnogim festivalima. Da li ste očekivali takav uspeh?

- Ni manje uloge, ni više zadovoljstva. To je pravi primer kako pet dana snimanja može da donese toliko sreće. Jedna mala priča postala je dobar film. Bio sam prijatno iznenađen, išao sam na premijere i bilo je stvarno dobro. Mali projekat koji je dosta napravio.

Moni Marković

makonda-tracker