Mira Banjac: Moje ljubavi nisu bile velike nego lepe

6
Legendarna glumica Mira Banjac otkriva kako je iz svake veze uspevala da izađe nepovređena, priča zašto smatra da svako životno doba radi u njenom interesu i priznaje koliko pati zbog toga što nije postala baka
foto: Marko Poplašen
foto: Marko Poplašen

Uprkos tome što je ušla u devetu deceniju života, proslavljena glumica Mira Banjac bez pauze radi na novim projektima i već šezdeset godina oduševljava publiku svojim izuzetnim ulogama. Oduvek nasmejana, umetnica koja trenutno nastupa u TV seriji Bela lađa i filmu Đorđa Balaševića Kao rani mraz, poreklom je iz mesta Erdevik nedaleko od Novog Sada, a publiku je osvojila osamdesetih godina, ponajviše ulogama u pozorišnim predstavama Ateljea 212, poput nezaboravne Katice u komadu Radovan Treći. Mira nikada nije dozvolila da je slava ponese, već je sve polagala na prave porodične vrednosti, daleko od raskoši i sjaja javne scene. Postala je majka sa samo dvadeset četiri godine, a svoju prvu ljubav Andreju Jovanovića s kojim je i dobila jedinog naslednika Branu, upoznala je još na studijama glume u Novom Sadu. Nakon kratkog zajedničkog života, njih dvoje su se prijateljski rastali, a Mira je nastavila da se kroz život bori sama. U iskrenom intervjuu za Story, slavna glumica govori kako joj je trenutno najveća želja da se ostvari u ulozi bake, otkriva da u životu nikada nije imala velike ljubavi, ali i priznaje da ne pati što nema još dece.

Story: Odakle crpete energiju i polet za mnogobrojne projekte u kojima učestvujete?

- Znate šta, glumac živi onoliko koliko hoće. U našem poslu, pored talenta i truda treba imati malo više sreće, a ja sam imala sreću da uvek glumim karakterne žene. Kada igrate svoj narod, morate biti  potkovani jakim identitetom. Publika u vama mora da prepozna naš mentalitet i sebe. Ponosna sam na to što sam do sada odigrala mnogo naših žena, a uloge nisam birala po tome da li su velike ili male, već da li je to uloga iza koje mogu da stanem.

Story: Koliko je odlazak u penziju 1995. godine promenio vaš ritam života?

- Biologija je na mojoj strani, a iako je glupo da govorim u svoje ime, ja sam prava vrednica. Nisam tip osobe koji može da sedi i samo se odmara. Kada ne radim, jednostavno se razbolim. Radiću dokle god me bude služilo zdravlje. Penziju i uopšteno govoreći starost morate da prepoznate, a sa starošću se morate sporazumeti i znati šta pripada tim godinama. Trudim se da ne budem smešna žena, da se ne oblačim onako kako to ne dolikuje mojim godinama. Ne nosim mini haljine iako to volim da vidim na mladim ljudima. Uvek sam stajala iza toga da moje bore rade za mene. Nisam išla na liftinge, jednostavno mi to nije trebalo, mada nemam ništa protiv toga. Moje lice se vremenom menjalo i uvek radilo u moju korist.

Story: Jeste li ikada poželeli da napravite rezime o svemu preživljenom i urađenom u životu?

- Nisam, jer se toga plašim. Bojim se da bih pronašla nešto što mi se ne dopada, što bih promenila i uvidela da sam neke stvari možda mogla i bolje da uradim. Nisam ostala uskraćena za to jer iza sebe imam objavljene dve monografije. U poslednje vreme pitaju me zašto ne napišem svoju biografiju, a ja mislim da mi to ne treba jer na kraju posle svakog čoveka vredi samo ono što ostane iza njega.

Story: Šta vam je bio glavni motiv na početku karijere?

- Pošto sam krenula iz jednog malog mesta u potpuno nepoznatu sredinu, bila sam odlučna u svojim planovima i rešena da se više nikada ne vratim. I nisam to učinila, za što su zaslužne upornost, istrajnost i vera u sopstvenu snagu. U životu sam se inače malo kad oslanjala na druge ljude i moja glavna deviza je Dok je meni mene, biće meni dobro. Mudrost sam stekla od ljudi s kojima sam se družila. Gurala sam se tamo gde su pametni i to su bili moji fakulteti i doškolovavanja.

Story: Koliko je slava uticala na vas tokom šezdeset godina duge karijere?

- Ima jedna rečenica pesnikinje Isidore Sekulić  koja kaže: Slava je kvarljiva roba. Za jednu noć možete postati popularni, posebno u opasnim medijima kao što je televizija koja razara pozorište. Čovek mora biti oprezan jer sve što je sticao tokom karijere, može za jednu noć na televiziji da bude upropašćeno. Mladi ljudi treba da shvate da se mora trajati i da umetnost traži celog čoveka. Nikada nisam odbijala ljude koji bi mi prišli da porazgovaraju sa mnom jer oni imaju pravo na mene. Mislim da je to sprega glumca i onoga što on daje publici.

Story: Mislite li da su u nekom trenutku vaš privatni život, ali i ljubavne veze, ispaštali zarad profesionalnih uspeha?

- Ne, nikada nisam bila harizmatična i u životu imala velike ljubavi, samo one lepe. Moje ljubavi su prolazile mimo javnosti i mene su moji muškarci voleli. Pored sebe nisam imala pogrešne osobe, a to je možda i plod neke mudrosti. Možda baš zato sada nemam ljubavne rane.

Story: Kako su se završavale vaše ljubavi?

- Zahvaljujući jednostavnom osećanju da li je nešto ispravno ili nije. Znala sam da odem kad treba i nisam silila neka osećanja kojih nema, možda je u tome delić moje inteligencije. Odlazila sam neranjiva.

Story: Kako ste se snašli u ulozi majke sa samo dvadeset četiri godine?

- Pošto sam rano ostala sama sa sinom, ponekad sam mislila da zbog čestih putovanja nisam bila tu kada sam mu bila potrebna. Privatni život uvek gubi. U životu je najvažnije pronaći ravnotežu, znati šta je važno, a šta nije i svoje vreme trošiti samo na bitne stvari. Treba se pravilno rasporediti, ali naravno to nije uvek moguće jer ne zavisi sve od vas. Ali, nažalost, to se nauči tek sa godinama.

Story: Da li ste i u odnosu sa sinom Branom Jovanovićem duhoviti kao i na sceni?

- Mislim da sam i dan-danas duhovita, a moj sin je čak duhovitiji od mene (smeh). Kuća i domaćinstvo zahtevaju ozbiljnost, a tu sam bila i majka i domaćica, ali i glumica koja je morala da nauči tekst i spremi se za predstavu. Posebna stvar u svemu tome jeste to što sam uvek volela kućnu atmosferu.

Story: Postoji li neki ritual koji vaš sin i vi i dan danas upražnjavate kada ste zajedno?

- Kad god nam to obaveze dozvole, ručamo tačno u podne, postavimo sto kao da smo u restorani i uživamo. To su naša mala uživanja koja volimo da sprovedemo u delo kada smo zajedno, a ta svečanost i hrana doprinose pravoj kućnoj toplini. Srećna sam da pored sebe imam dobrog sina koji je i moj prijatelj. On je uvek bio s druge strane kamere. Nikada se nismo zajedno slikali za novine jer on misli kako nema šta da kaže i da sva ta pažnja pripada njegovoj majci.

Story: Da li ste vi nekada poželeli da se zajedno slikate?

- Da, ali sam naučila da poštujem njegovu odluku.

Story: Budući da je vaš sin u šestoj deceniji života, žalite li što još niste dobili unuke?  

- Nažalost, sudbina mi do sada nije ispunila želju da se ostvarim u ulozi bake. Moj sin se razveo i jednostavno nije se dogodilo da postanem baka. Sada bih celu karijeru dala za svoje unuče.

Story: Žalite li što nemate još dece?

- Nisam o  tome razmišljala. Tu sam negde stala i rekla: To je moja sudbina.

Story: Za glumce je oduvek važilo nepisano pravilo da su skloni boemskom načinu života. Uklapate li se vi u ovaj šablon?

- Nije to bilo boemstvo. Izlazili smo u kafane u kojima se nije ludovalo, razbijalo, nego je to bio neki fini kutak, gde ste uz kaficu mogli da sednete i uživate sa prijateljima. Čovek koji nema svoju kafanu i nije čovek. Mi smo uvek imali svoje kafanice, volela sam tu atmosferu i mislim da su to bila fina druženja.

Story: Zbog čega ste se nakon dvadeset dve godine života i rada u Beogradu preselili u Novi Sad?

- Čovek ima pravo da bira gde će da skonča. Vratila sam se u Novi Sad jer mi je trebao laganiji život i mirna luka. Nisam se razočarala kada sam se vratila, pošto sam našla sve ono što sam ostavila, čak i ljude s kojima sam se godinama družila. Mislim da mi pozorišni Novi Sad nikada nije oprostio pozorišni Beograd.

Story: Igrate u filmu Đorđa Balaševića Kao rani mraz. Kako je došlo do toga da prihvatite izuzetno malu ulogu?

- Đole je hteo da baš ja budem na početku filma kao nekakav znak. Žena koju igram radi veoma dugo na skeli i zna sve sudbine ljudi, mnoge je prevezla tamo i ovamo, prijatelje, neprijatelje, razvedene, zaljubljene... Đole bi hteo da tu ulogu proširi u nekom drugom filmu jer je njemu veoma značajna ta žena na skeli. Pristala sam da to uradim iz više razloga, a prvi je zato što mi se dopalo to što je reč o Đoletovom filmu, koji je pre poeta nego kantautor i njega treba čitati jer je odličan pesnik. Film je upravo poseban po tome što ne liči ni na jedan drugi, već ima pečat poete.  Nema blata, sve je u lakoj seti jednog vremena koje je u njemu dugo fermentiralo. Ovo je jedna balada i mislim da su možda jedino Francuzi nekada radili sličan film.

Story: Mislite li da je Balašević uspeo da dočara vojvođanski mentalitet?

- On je zadržao čisto vreme, pravu Vojvodinu koja je bila usporena i setna. Čak i rat koji je napravio, kao pravi poeta opisao je u jednom malom prostoru u filmu.

Danilo Mašojević

makonda-tracker