Nataša Miljković: Uz sina sam se ponovo rodila

Voditeljka Nataša Miljković priseća se trenutka kada je saznala da je u drugom stanju, otkriva detalje prvog susreta sa sinom Lazarom, priča o postporođajnoj depresiji i ističe zašto njen partner glumac Srđan Timarov i ona ne veruju u brak
4
1 / 5 Foto: Petar Đorđević

Otkako je pre šest meseci postala majka, život tridesettrogodišnje voditeljke Javnog servisa Srbije Nataše Miljković dobio je potpuno drugačije obrise. Njen godinu dana stariji emotivni partner, glumac Srđan Timarov, velika joj je podrška i oslonac u podizanju naslednika Lazara za kojeg roditelji tvrde da liči na radost i sreću. Popularna voditeljka u martu će početi da radi na emisiji Oko, a od septembra će se vratiti svojoj autorskoj emisiji Ključ. Televizija joj u toku porodiljskog bolovanja nije mnogo nedostajala. Uživala je u preko potrebnom odmoru i odsustvu svakog stresa koje novinarstvo kao profesija podrazumeva. Savršenstvo koje vlada njenim životom otkako je postala majka upotpunjuje idilična emotivna veza sa Srđanom, a iako oboje smatraju da je njihova veza bajkovita i savršena, sigurni su u odluci da se neće venčati.

Sory: Koliko se vaš život promenio otkako ste postali majka?

- Potpuno, ali tek sada je dobio smisao. Shvatam da je moguće dobiti dete i praviti se kao da se ništa nije promenilo, raditi, izlaziti, putovati, slikati se za novine, izazivati divljenje posmatrača... Međutim, ja sam toliko želela promene, pa sam učinila sve da mi nijedan dan više ne liči na onaj prethodni. Bilo mi je potrebno to da dvadeset četiri časa mislim na jedno divno malo biće, lečim njegove grčeve, brojim njegove osmehe, naposletku, radujem se svakom njegovom novom kilogramu. To je samo sada. Život je dug za posao, za karijeru, za sve što me čeka, ali, Lale je mali samo sada i ne želim to da propustim.

Story: Jeste li bili pripremljeni za vest da ste u drugom stanju?

- Spremnost ne isključuje strah. Saznala sam to 1. januara 2009. godine. U sedam ujutro sam sela u kola i vozila se po gradu. Prošetala sam Ulicom otvorenog srca, popila čaj, pozvala najbolju drugaricu... Istovremeno sam ušetala u Novu godinu i u svoj novi život.

Story: Kako ste se osećali poslednjih dana pred porođaj?

- Čitava ta godina bila je jedno veliko odbrojavanje da bih pred sam kraj poželela da malo zaustavim vreme. Delom zbog žala za jednom fazom svog života, delom zbog toga što nisam pročitala sve knjige, odgledala sve filmove i naspavala se - uradila sve ono što će mi u narednom periodu predstavljati luksuz. Ime za našeg sina Srđan i ja smo odabrali jednog jutra, na samom početku trudnoće, a više se ne sećamo čija je to ideja bila.

Story: Da li je Srđan prisustvovao porođaju?

- Nije prisustvovao, ali nam to i nije bila ideja. Bio je nervozniji od mene, a u razgovoru sa ženama shvatila sam da se njihovi muškarci uvek više plaše. Recimo, ja se nisam plašila za sebe, ali mi je srce svaki put kad bi neka moja drugarica krenula u porodilište silazilo u pete.

Story: Kakvo vam je iskustvo doneo porođaj?

- Uopšte više ne mislim na to. Nekoliko časova pošto je započeo, ipak sam morala da odem na carski rez. Možda bih mogla da kažem kako je bilo komplikacija i kako se do poslednjeg časa nije znalo šta će se desiti. Tog dana sam, sa puno poverenja i bez mnogo pitanja, Lazarov i svoj život stavila u ruke doktora Jurišića. Ni tada, pa ni sada, ne razmišljam o detaljima. Sve je prestalo da bude važno onog časa kada sam prvi put čula svog sina kako diše.

Story: Koliko vam je Srđan pomagao tada, a koliko vam pomaže sada?

- On mi ne pomaže jer sve radimo ravnopravno. Samo što on ne doji bebu, srećom. Šalim se, ali, zaista ne bih mogla da kažem šta je čiji posao u kući i ko kome pomaže. Napravili smo dobar tim.

Story: Kako je izgledao vaš prvi susret sa sinom?

- U pet ujutro, posle najlepše neprospavane noći, sestra je ušla u moju sobu i rekla mi: Da pogledate svoje dete. Stao mi je dah jer, čini mi se, celog života sam se spremala za taj susret. Odmotala ga je, pokazala mi da je dečak i iz daljine zatražila od mene da pročitam njegov broj sa narukvice. Posle anestezije gotovo da ništa nisam videla i zamolila sam je da mi se približi. Kako je ona prišla na korak bliže,  ponovo sam je zamolila da priđe još bliže. Kad se sasvim primakla osetila sam Lazarovo drhtavo telo, plišanu kožu i začula nekakav anđeoski zvuk. Tada sam znala da sam se sa tim detetom i ja ponovo rodila.

Story: Na koga mališan liči?

- Da citiram Srđana: Liči na radost, na ljubav, na sreću. Za sve ostalo, videćemo.

Story: Da li mislite da je dojenje najbolje za imunitet deteta i njegov razvoj?

- Dojim ga već šest meseci. To sam želela, i srećom, nisam imala nikakvih problema. Ipak, nervira me histerija oko dojenja i toga da majka nije majka ako to ne radi. Primetila sam da žene koje ne doje razgovor na tu temu počinju rečenicom: Nažalost, izgubila sam mleko, a htela sam… Kao da se pravdaju pred svetom. Dojenje je divna stvar koja zahteva mnogo vremena i odricanja, ali svaka žena može da bira i da se zbog toga ne oseća krivom. To su ipak vrlo intimne stvari.

Story: Da li je Lazar mirna beba?

- Ne znam šta znači mirna beba. Ako su to ona deca pored kojih možete da gledate filmove, čitate, manikirate nokte i pijete kafu sa drugaricom, onda definitivno nije miran. On je dobar, ali traži svoje. Kad zaplače, pucaju stakla po kući, ali takva su njegova pravila.

Story: Jeste li nakon porođaja osećali postporođajnu depresiju?

- Bol i umor su me uhvatili po povratku kući. Neka tuga u radosti. To mi se prvi put tada dogodilo. A onda kada sam otišla kod doktora na kontrolu i kada je on ušao u ordinaciju, kao da sam videla Boga. Rekla sam mu s nameštenim osmehom: Jao, doktore, i počela da plačem kao da ću se istopiti u tim suzama. Pogledao me je bez puno saosećanja i rekao: Nataša, to je tipičan primer postnatalne depresije, i izašao. Od tog izliva suza na javnom mestu depresija me je prošla. Srećom, trajala je samo deset dana.

Story: Ko vam pomaže oko bebe?

- Ujedinili smo porodicu, ljubav, ekonomiju, tako da Lazara čuvaju moja majka i Srđanova strina Lara, koju ja zovem Lari King. Eto, toliko nam pomaže.

Story: Da li ste od trenutka kada ste postali majka počeli drugačije da gledate na svet?

- Naravno da jesam. Otkrila sam svoju najslabiju tačku u životu naspram koje su sve druge usputne i nebitne. Naravno, počela sam mnogo više da uživam u slobodnom vremenu. Nekada mi se događalo da izađem sa prijateljima, a da ni sama ne znam zašto. Sada je svaki izlazak, svako pozorište, bioskop, stoprocentno uživanje i mali praznik života.

Story: Čime vas vaš mališan najčešće oduševljava?

- Smehom. Taj zvuk me vraća u život posle neprospavanih noći, umora i raznih zapitanosti. Sve ima smisla kada ga čujem kako se zarazno smeje samo zato što izgovorim neku reč koja mu se dopadne.

Story: Kako ste uspeli da u tako kratkom roku izgubite višak kilograma?

- Postoji jedna žena koju od muke, u šali, zovem Adolf. Lepa, zgodna, neumoljiva. Već posle dva meseca od porođaja, uzela me je pod svoje. Zove se Violeta i moj je instruktor vežbanja, pa joj se i na ovaj način zahvaljujem što sam ponovo ušla u svoje farmerke.

Story: Da li sada razmišljate o još jednom detetu i maštate li o tome da dobijete i devojčicu?

- Još ne razmišljam. Pustite me malo da uživam sa sinom.

Story: Šta vam je najbitnije prilikom odgajanja Lazara?

- Postoje bezbrojne knjige na tu temu. Ali, najbitnije je zadovoljstvo. Nezadovoljni ljudi teško mogu da odgoje srećno dete, ma šta čitali i kakve recepte primenjivali. Zato ću malo ugađati Srđanu i sebi, za Laletovo dobro.

Story: Jeste li Srđan i vi bliskiji otkako ste dobili sina?

- Nema tu recepta niti velike teorije. Ljubav nije određena brojem članova porodice, kao ni odgovornost. Postoje samo dobri izgovori za neke druge pogrešne odluke i propuštene prilike.  

Story: Planirate li da ozvaničite vezu sa Srđanom i kakav je vaš stav o braku?

- Kad se zbroje brakovi naših roditelja, Srđan i ja imamo devet brakova iza sebe. Vrlo dobro poznajemo tu instituciju i bez burmi na svojim rukama. Moj život se ne razlikuje od života ljudi sa ozvaničenom vezom. Isto živimo, delimo obaveze, imamo iste probleme i istu ljubav. Imam osećaj kao da prkosim toj staroj instituciji koja me je dosta namučila u životu.

Story: Verujete li da je vaša ljubav ona za ceo život?

- Verujem da jeste. Napravili smo nešto što je za ceo život, to je sigurno.

Story: Da li ste u njemu još na početku veze prepoznali svoju idealnu polovinu?

- Izgleda čak i pre no što sam to sebi priznala. Neki moji postupci mi to govore.

Story: Da li ste ljubomorni u vezi?

- Ljubomore nema. Ta vrata ne otvaramo, jer ako ih samo odškrinemo, sve drugo može da odleti kroz njih. Evo, sad me baš tera da se na leto pokupim sa drugaricama i odem na nekoliko dana na more. Koji muškarac danas još tera ženu na tako nešto?

Story: Ko je od vas dvoje impulsivniji, a ko uvek trezveno gleda na određeni problem?

- Ako ne možemo da otvorimo kofer na putovanju, ja ću da smišljam taktike i pokušam da je provalim šifru, dok ga Srđan išutira, razvali i na kraju, baci kroz prozor. Međutim, za dva minuta izgleda kao da se ništa nije dogodilo. Tako da sam ja trezveniji i dosadniji tip. 

Story: Koliko će dete uticati na vašu karijeru?

-Videćemo. Sada moj posao više nije pitanje karijere, već egzistencije. Sigurno je da ću raditi više, a po onome kako se osećam još sigurnije je da ću raditi i bolje.

Story: Da li u Srđanu imate potpunu podršku kada je reč o vašoj karijeri? Treba li žena onda kad postane majka da znatno smanji svoje obaveze?

- Imam apsolutno potpunu podršku. Sad ubeđujemo i Lazara da me podrži, potrebno mi je to pred povratak na posao.

Ksenija Konić

 

 

makonda-tracker