Boris Milivojević: Muzika je moja paralelna karijera

0
Poznati glumac Boris Milivojević govori o predstavi Škola rokerola u kojoj ima priliku da pokaže i svoje sviračko umeće, otkriva kako s Nikolom Đuričkom ponovo snima album i o čemu govori film u kome će igrati sa Gogom Sekulić
foto: Vladimir Šporčić
foto: Vladimir Šporčić

Popularni četrdesetogodišnji glumac Boris Milivojević poznat je po brojnim ulogama koje je odigrao u skoro tri decenije dugoj karijeri, ali i po tome da izbegava medije i nerado pristaje na intervjue. Već sa sedamnaest godina u Brazilu je dobio značajno glumačko priznanje Zlatni tukan za ulogu Tungija u danas kultnoj seriji Zaboravljeni, a kasnije je često igrao komične likove koji malo sporije misle, od kojih je najpopularniji Bole iz serijala o Crnom Gruji. Paralelno sa filmskom i televizijskom karijerom, Boris je igrao i u pozorištu, a u predstavi Škola rokenrola, koja je premijerno izvedena u pozorištu Boško Buha 5. novembra, spojio je dve svoje ljubavi- glumu i muziku.

Story: Kako biste publici preporučili predstavu Škola rokenrola?

- Ovo je predstava na koju bih pozvao gledaoce u što većem broju, i to i stare i mlade zato što mogu nešto i da vide i da nauče. Ovo je sjajna prilika da ljudi definišu nešto što se tiče sistema u kome živimo, pošto govori o onome što je loše u našem školstvu na razumljiv način, jasno i glasno.

Story: Predstava je na neki način poziv na pobunu, izlazak iz šablona, oslobađanje?

- Ovo nije pobuna protiv onog što valja u sistemu. Postoji red, koga se treba držati, kao što je normalno da se kad ustaneš, umiješ i opereš zube i to je sastavni deo svačijeg sistema. Naravno da se ne treba buniti protiv dobrih stvari, ali postoji i ono što se zove politika, rat, novac, propaganda... Ima puno toga što ne valja u sistemu i što treba ukinuti ili promeniti.

Story: Ta tema je vrlo aktuelna i u skladu sa trenutnim dešavanjima u svetu, ali i u Srbiji.

- Ova tema je večito aktuelna, ali je sada na vrhuncu. To što smo na planeti sada svi spojeni u jedno veliko stado ima svojih mana, ali ima i svojih prednosti jer ima sve više ljudi koji su informisani i mogu da vide šta se dešava, kako stvari zaista stoje, kako i zašto ne valjaju...

Story: Kako je bilo raditi sa mladim glumcima, polaznicima različitih škola glume, pevanja i muzike?

- Ova deca su me prijatno iznenadila. Moji učenici iz predstave imaju između 12 i 18 godina i neobično mi je drago što vidim da su individualci, ali i da sjajno funkcionišu kao grupa. Rekao bih da su oni naša svetla budućnost, nova generacija spremna da bude drugačija. Sad imam utisak da se stvari kreću sa mrtve tačke.

Story: U predstavi vi zajedno izvodite nekoliko numera, koje su uglavnom hitovi iz osamdesetih. Zašto baš to, a ne neka nova muzika?

- To su pesme koje su pametne, dobre u svakom smislu, teraju na razmišljanje i ostale su takve do danas. One su hitovi čiju vrednost iznova prepoznaje svaka nova generacija. Pesme koje imaju poruku i energiju moraju da postanu hitovi. Kad sam prvi put čuo Zaz, bio sam ubeđen da sam to ja otkrio i da niko drugi to nije čuo, a ispostavilo da svi znaju za nju, da se njena pesma čuje iz svake prodavice, sa mobilnih telefona... Ljudi prepoznaju da nešto valja i ima energiju, iako većina ne zna francuski i nije isprva znala o čemu ona peva.

Story: Koliko je vama muzika važna? Poznato je da ste među glumce dospeli greškom pošto ste promašili vrata i umesto na probu hora stigli na audiciju za dramsku grupu Mike Aleksića...

- Muzika je uvek bila moja paralelna karijera. Učio sam da sviram kontrabas i klavir, sviram sve pomalo, a najbolje bas gitaru. Srećan sam što u ovoj predstavi mogu da sviram i pevam, osećam se kao da sam na koncertu. Inače, imam puno svojih pesama, a imam i bend sa braćom Nikolom i Đorđem Đuričko. Samo, nikako da nađemo vremena i snimimo nešto. Skoro smo snimili neki demo, ostalo nam je samo pevanje, pa bi trebalo da poguramo da naša muzika negde i izađe. Nadam se da to ipak nećemo previše odlagati, pa da te pesme izađu kad budem imao 80 godina...

Story: Objavljeno je da snimate film sa Gogom Sekulić, Zbogom malena, šta možete da nam kažete o tom projektu?

- U pregovorima sam oko raznih poslova, ali dok ne počnem da snimam, ne volim da pričam o tome jer se mnoge stvari izjalove. Načelno, pristao sam da to radim, ali ne bih smeo puno da otkrivam. Priča Dušana Jelića je zanimljiva, govori o ljudima bliskim političarima, trgovcima, kriminalcima, o međusvetu koji sve to spaja. To su ljudi koji odlučuju o tuđim sudbinama, a film prikazuje poslednja dva sata raskrinkavanja jednog bitnog događaja u tom miljeu.

Vera Nikolić

makonda-tracker