Lepa Brena: Ne gušim svoje suze

7
Muzička diva Lepa Brena kaže da se teško nosi s ogromnim bolom posle smrti oca, otkriva u kojima situacijama pomišlja na razvod, ali i da je veoma nezgodna kada se naljuti
foto: Luka Šarac
foto: Luka Šarac

Život folk dive Lepe Brene (50) u značajnoj meri se promenio nakon što je u oktobru prošle godine napunila pedeset godina. Jer, tek što je proslavila rođendan, dobila je šokantnu vest o smrti svog oca Abida koji je preminuo od posledica saobraćajne nesreće. Nakon toga pevačica se povukla iz javnosti, a snagu i utehu pronašla je u radu na novom albumu koji će uskoro objaviti. U intervjuu za Story, Brena prvi put govori o smrti svog  oca, rastanku od malenog Filipinca Džonija i otkriva tajnu svog dobrog izgleda, kao i mišljenje o estetskim intervencijama.

Story: Prošle godine preminuo je vaš otac Abid. Kako se borite s tim gubitkom?

- Svako traži način da živi s onim što je neminovno. Moj tata je živeo osamdeset i dve godine i stalno mi nedostaje. Kada pričam o njemu, uvek se rasplačem. Živeo je tiho i elegantno, a tako je i otišao. Tek sada kad ga nema, shvatam kakav je otac bio, ali život teče dalje. Da sam bila kraj njega, izborila bih se da živi još koju godinu, ali razmišljam da li bih ga time namučila. Svako se bori sa gubitkom kako zna i ume. Stavila sam u kuću njegovu uramljenu vedru sliku i pošto je voleo da popije, često mu naspem jednu čašicu rakije pored nje i zapalim sveću. Uvek poljubim sliku ili mu pošaljem poljubac i nekako mi je lakše kad mu se javim. Znam da to zvuči bizarno, ali svako mora da nađe način kako će živeti s tim. Mislim da je to u našim godinama neminovno i normalno.

Story: Da li ste vremenom uspeli da pobedite tugu i prisećajući se svog oca prizivate samo lepe uspomene?

- Vodila sam roditelje sa sobom gde god su mogli da idu. Dešava se da ti pomažu čitavog života i kada poželiš da im uzvratiš i skineš zvezdu s neba, oni su jedini koji ti ne traže ništa. Kada si javna ličnost, daš mali prst, a svi hoće da ti se popnu na glavu, dok roditelji ne traže ništa. Ne podnosim alavost na ovim prostorima i lažno predstavljanje, a o svakom čoveku treba da govore rezultati njegovog rada.

Story: Vaš sin Stefan uskoro odlazi na studije u Ameriku. Kako ćete podneti razdvojenost?

- Stefan je oduvek voleo da igra tenis i sada bi želeo da se bavi sportom. Pošto s njim nikada nisam imala problema i bio je dobar đak, odlučili smo da mu ispunimo želju. Sport je način da iskaže sebe, pa neka proba, to će mu biti fantastična škola. Kako raste, sve mi više liči na Bobu. Mislim da mu treba i pauza da se malo odmori od škole. Biće mi teško kada bude odlazio jer je moj sin prvenac. Nisam jedna od onih majki koja drži sinove u kući i za godinu dana mislim da je pravo vreme da krene svojim putem. Filip je išao na Rajs univerzitet u Hjustonu i bio je spreman za taj korak, a ja sam se razdvojila od mojih roditelja sa devetnaest godina. To jeste teško, ali od toga još niko nije umro.



Story: Šta je to što vas čini ponosnom kada je reč o Filipu, Stefanu i Viktoru?

- Moja deca vole sve što i ja kada sam bila klinka. Obožavala sam da pevam, da se bavim sportom i idem na igranke. Moji su me teško pustili u tu priču, a mislim da je poverenje karika koja treba da se gaji. Za poverenje deca moraju da budu nagrađena, a za nepoverenje treba da im se oduzme laptop ili mobilni telefon. Meni otac nije imao šta da oduzme, a događaj je bio kada bismo kupili  usisivač, dok je najveća kazna bila kada bi nam zabranili da gledamo TV.

Story: Da li vam brak pruža emotivnu sigurnost i koliko je suprug vaše rame za plakanje?

- Ako dvoje ne izgrade most prijateljstva i poverenja, onda je to tužno. Ali, ne možete da predvidite ishod braka. Meni je muž najbliži i kada mi je bilo najgore, on je bio uz mene, baš kao i ja uz njega u sličnim situacijama. Kada je dobro, imaš dva miliona drugova, ali ako je teško, vidiš ko ti je pravi prijatelj. Žena je vrat, a muškarac glava. Kada si javna ličnost, muškarcima moraš da pustiš i više nego što treba, pa da se mediji poigravaju s tvojim privatnim životom kako bi ispalo da ti trpiš, a da je on mačo jer to prija ostatku populacije. Mislim da pametniji popušta.

Story: Svojevremeno ste izjavili: Dešavalo se da puknem i kažem ovo je kraj, ne mogu više, ali onda izbrojim do deset i ne bude ništa od rastanka. U kojim situacijama ste pomišljali na razvod?

- Poludim kada mi se nakupi dva miliona stvari. Iznerviram se zbog posluge i baštovana, ponekad se nešto desi na poslu ili uđem u kuću gde su deca pobacala cipele po dnevnom boravku...I kako da ne poludim?  Kada vidim da je vaza prepuna i da voda curi po staklenom stolu, tada potpuno puknem. U tim situacijama otišla bih na kraj sveta. Tada svi ućute i čekaju da me prođe, ali zato dozvoljavam i mužu da kaže šta ima ako ga uhvati žuta minuta. Ipak, treba voditi računa šta se govori u takvim trenucima da ne bi lizao ono što si rekao jer posle nema nazad.

Story: Da li je u današnje vreme teško održati brak kada su razvodi sve češća pojava?

- Cilj svakog braka jeste očuvanje porodice i osećanje pripadnosti, ljubavi, da imate oazu gde možete da podelite dobre i loše trenutke. Kada je sve super, onda je sve lako, a kada stvari krenu nizbrdo, vidite kome trebate bez naslovnih strana. Tada ostanu samo muž, tata, mama, brat, sestra i deca. Ako u porodici nemaš tu vrstu oslonca, onda je rastanak neminovan. Pa nije kraj sveta ako se neko razvede i mislim da ljudi treba i to da probaju, ali prvo treba pojesti kilogram soli.

Story: Koliko vam se život promenio posle pedesete?

- Uvek sam mislila da ću raditi samo do tridesete i posle otići u penziju. Međutim, kada sam otišla kod Vange, ona mi je rekla da ćemo Saša i ja napraviti zgradu u kojoj će svi pevači koje znam doći i raditi s nama. Da ćemo imati Grand produkciju, to nisam mogla ni da zamislim. Posle moje tridesete raspala se Jugoslavija, a ja sam postala kolateralna šteta. Nakon stvaranja novih država, proradio je nacionalizam, a moj kosmopolitizam i širina nisu pristajali na to. Od tridesete do četrdesete bila sam izbrisana sa prostora bivših država, ali Boban je radio svoje poslove, otvorio zastupništvo Mercedesa u Makedoniji, generalno zastupništvo za Red Bull, zatim je otvorio Gren slem group u Srbiji. Ja sam za to vreme rodila Stefana i imala želju da živim i preživim. Moj prijatelj i menadžer Raka Đokić umro je 1993. godine i više mi se nije ni pevalo. Posle četrdesete shvatila sam da ovo volim da radim. Ta povratna energija koju imam sa publikom mi prija i ne vidim zašto bih stala. Ako Šer peva u šezdeset i petoj godini, a Mik Džeger, Tom Džons i Lajza Mineli još ne posustaju, i naši stariji pevači koji imaju svoju publiku treba da nastupaju dok su živi. Bolje da emituju tu pozitivnu, nego negativnu energiju.

Story: Jeste li promenili prioritete i počeli više da brinete o sebi?

- Da i apsolutno se bavim sobom. Vežbam jogu, ona mi je proširila vidike i dobro se osećam. Takođe, preporučila bih svima da unose što manje nezdravih stvari u organizam. Vrhunac životne filozofije ogleda se u tome da spoznate sebe.

Story: Kontrolišete li redovno svoje zdravlje nakon što ste se uspešno izborili sa trombozom?

- Promenila sam način ishrane, a jedina moja bolest i dalje su kolači. Ne jedem, pa onda jedan dan kada poludim, iznesem na sto sve što postoji i ne prestajem dok mi ne pozli. Onda kažem: Pojela sam sve slatko šta je bilo u kući, pa gledajte gde ćete da me odnesete.

Story: Nedavno se spekulisalo kako ste se podvrgli estetskoj operaciji i povećali usne. Da li je to istina?

- Ako bih pratila sve šta se o meni pisalo na tu temu, ispašće da samo još trepavice nisam operisala. A i to da li sam nešto operisala ili ne, da bi neko saznao, moraće žestoko da plati. Kakvo je to uopšte pitanje i treba li u medijima da objašnjavam da li sam povećala usne i grudi? Pa i da jesam, zašto bih to rekla sada? Takve stvari se pričaju nekome ko ti je blizak i intiman. Drugo je kada neko ima rak grlića materice, pa prenosi svoja iskustva. Pravi trenutak za estetsku hirurgiju jeste onda kada poželiš nešto da popraviš na sebi. Mi koji se bavimo javnim poslom, treba da budemo zadovoljni sobom zato što publika to vidi i oseća.

Story: Imate li neke tajne za održavanje dobrog izgleda?

- Suština je da odlazite na spavanje pre ponoći i uravnoteženo se hranite, na jelovniku mora da bude što više ribe, manje mesa i što više kolača (smeh). Vežbanje se podrazumeva. Nažalost, ja sam imala začepljenje krvnog suda i plućnu emboliju i neću sebi ponovo dozvoliti da ne vodim računa o zdravlju. Uostalom, imam decu, hoću da budem uz njih dok sam im potrebna i to je razlog mog postojanja.

Story:  Da li je tačno da su vam na Filipinima domoroci otkrili tradicionalnu tehniku mršavljenja?

- Da. (Smeh) Postoji tajna.

Story: Nedostaje li vam nešto za apsolutnu sreću?

- Ne, ništa mi ne manjka i potpuno sam srećna. Kada čujete moje nove pesme, shvatićete razlog za to, a još više me raduje što ću usrećiti i ostale.

Story: Pisalo se o navodnim sukobima vašeg muža i direktora Grand produkcije Saše Popovića. Da li vam je bila stresna ta priča?

- Boba je Sašin venčani crkveni kum, a ja gradska kuma. Saša i ja radimo trideset jednu godinu zajedno i uvek je bilo raspravljanja i dogovaranja, ali mi i poslovno i privatno dobro funkcionišemo. Ali, eto, ljudi vole da čitaju o vulkanima, silikonima, glupostima, tako da i ovo spada u tu kategoriju i takve tekstove uopšte ne čitam.

Story: Mnogo kontroverzi izazvala je priča o dečaku Džoniju sa Filipina koji je navodno pobegao iz vašeg doma. Šta je prava istina o njegovom odlasku?

- Džoni je usvojeno dete Filipinaca koji su živeli i radili kod nas, a ja to dete nisam mogla da usvojim jer on ima svoje roditelje. Imam tri sina, oni su različite generacije i ne treba im mama da im kupuje pampers, već više pažnje i kontrole. Nije bilo ni reči da bih Džonija mogla da usvojim jer ne mogu ljudima da otmem dete ili bih morala da usvojim i njegovog tatu i mamu. Džoni je morao da krene u školu i ljudi su se vratili na Filipine.

Story: Kada ćete objaviti novi album? Jeste li se zaista odlučili za novi vid izdavaštva - kupovinu pesama putem Interneta?

- Hteli smo da pratimo najsavremeniji način kupovine muzike koji je u svetu razrađeniji nego kod nas. Pre objavljivanja CD-a na kioscima, pesme ćemo puštati jednu po jednu na Internet prodaju. Slanjem SMS poruke na određeni broj dobijate pesmu koju možete da slušate na svom telefonu i šifru koja će vam omogućiti daunlodovanje na vaš kompjuter. Radi se o ekskluzivnoj prodaji, a dinamika kojom će se pesme puštati u prodaju biće od tri do pet ili sedam dana. Moram da naglasim da je kvalitet zvuka prilagođen upotrebi na mobilnom telefonu. Kada budemo objavili album, tog dana ćemo ga pustiti i na Internet, a prva pesma pojaviće se u ponedeljak 30. maja. 

Story: Ostvarili ste saradnju sa Petrom Grašom koji vam je uradio pesmu Metak sa posvetom i tako, kako je rekao, napravio Brenu u MTV fazonu.

- Grašo i ja smo se upoznali u Splitu posle Dejvis kupa u restoranu koji drži sa svojom familijom. Grašina familija odmah mi je postala bliska jer je njegov otac bivši košarkaš i imaju širinu koju ja inače volim kod sportista zato što nisu ograničeni prostorom u životnom delovanju. S njima se osećaš kao kod kuće. Boba ih je znao odranije, a kad sam ih i ja lično upoznala, stekla sam utisak da smo bili bliski i ranije. Slični smo jer su to ljudi otvorenog srca i druželjubivi, a pored toga dopadao mi se muzički senzibilitet Petra Graše. Tekst za pesmu Metak sa posvetom napisao je zajedno sa Antoniom Šolom koja me je oduševila svojim talentom za pisanje i nadam se da ćemo i ubuduće sarađivati.

Story: Kako ste ostvarili saradnju sa Harijem Varešanovićem?

- Prva pesma koju sam dobila bila je Harijeva pesma Briši me. Bili smo zajedno u Sarajevu sa Halidom Bešlićem i Fahrudinom Pecikozom na jednom ručku i tada sam izrazila želju da mi Hari uradi pesmu. Kada je doneo numeru, dopala mi se istog trenutka. Kiki Lesendrić je specifičan kompozitor i asocijacija na njegovu muzikalnost za mene je nežnost i blagost u muzici, a pesma koju mi je napravio šalje lepu ljubavnu poruku. Željko Joksimović mi je napravio dve pesme i ostvario mi želju da sarađujemo na kompozicijama koje imaju njegov pečat. Pesme koje mi je uradio zovu se Ne bih ja bila ja i Biber i on mi je kao čarobnjak napravio numere baš kako sam ih zamislila. Naravno, tu priču je zabiberila Marina Tucaković koja je fenomen na našoj sceni i konstanta na koju možete da računate jer predstavlja kvalitet, istrajnost i vrednost. Dragan Brajević Braja i ja smo stari saradnici i iznenadio me je pesmom Stakleno zvono jer izlazi iz njegovih komercijalnih okvira. Pera Zdravković je napravio numeru Još sam živa koja je u njegovom maniru, dok je Romario uradio jednu pod nazivom Uradi to.

Story: I Svetlana Ražnatović izdaje CD istovremeno kada i vi. Smatrate li da će to naškoditi jednoj od vas dve?

- Medijima prija taj antagonizam i potreban im je takav cirkus. Bilo bi smešno pomisliti kako bi jedino ona ili ja trebalo da objavimo album. Dobro je ako su i njene pesme dobre da publika napravi poređenja i nikada gužva oko svega toga nije tako loša. Ja joj želim da pesme dobro otpeva i da se lepo oseća dok ih peva.

Story: Cecin album radio je vaš bivši saradnik Aleksandar Milić Mili s kojim ste prekinuli saradnju. Jeste li ostali u korektnim odnosima?

- U principu, sa svima ostajem u normalnim odnosima jer se nisam  ni udala, a ni venčavala za nekog kompozitora. Ako jedna zvezda ili šta sam već, ne može da bira kompozitora, onda čemu sve. Želim da biram i sebi ispunjavam želje s kim ću raditi.

Story: Jeste li plakali pevajući neku od novih pesama?

- Ako se misli na mog oca, postojala je pesma koja je bila posvećena osobi koju izgubiš. Pokušavam da budem jaka u celoj toj priči, ali ne vidim razloga da gušim suze. Nisam je snimila jer ne želim da me na sceni vide uplakanu, pošto stihovi glase: Njega nema više i da leti krilima belim... Na koncertima i pevamo i plačemo, ali nemam nameru da publiku opterećujem nekim teškim emocijama.

Piše: Nikola Rumenić

makonda-tracker