Dejan Petković Rambo: Srce mi se cepa kad sam strog prema deci

0
Legendarni fudbaler Dejan Petković Rambo govori o tome šta mu je donela, a šta oduzela slava u dalekom Brazilu u kojem ima četrdeset dva miliona fanova i otkriva da najveću zahvalnost za uspeh duguje supruzi Violeti i ćerkama Ani i Iris
foto: Luka Šarac, Marko Metlas za Blic, Guliver, Story press
foto: Luka Šarac, Marko Metlas za Blic, Guliver, Story press

Kada se vođen ljubavlju prema fudbalu iz rodnog Majdanpeka zaputio u malo veći Niš, a potom i u Beograd, Dejan Petković (38) koga su zbog odlične fizičke spremnosti saigrači prozvali Rambo, nije ni slutio da će mu srećna zvezda osvetliti put čak do drugog kraja sveta. Na nagovor tadašnjeg predsednika kluba Vitoria Tea Foneska otišao je u Brazil da odigra jednu utakmicu, a domišljatost tamošnje uprave ubedila ga je da ostane. Zahvaljujući svom nesvakidašnjem talentu ubrzo je postao pravo fudbalsko božanstvo u zemlji kafe. O tome kolika je zvezda u Južnoj Americi govori i činjenica da je treći Evropljanin koji je ostavio svoje otiske stopala ispred Marakane, najvećeg stadiona na svetu, a na njegovu oproštajnu utakmicu koju će odigrati 9. avgusta u Beogradu, dolazi Dejanov klub Flamengo, prošlogodišnji prvak Brazila u čijem prvom timu igra i slavni Ronaldinjo. Impresioniran neobičnom životnom pričom slavnog fudbalera, reditelj Darko Bajić snimio je dokumentarni film O Gringo! koji je premijerno prikazan 4. maja u Sava centru, a njegov glavni lik u intervjuu za Story govori o usponima i padovima, žalu zbog toga što nikada nije zaigrao za reprezentaciju Srbije, licu i naličju popularnosti u Brazilu gde ima četrdeset pet miliona fanova, i neizmernoj ljubavi supruge Violete koju je zavoleo pre dvadeset i dve godine, a koja mu je rodila dve ćerke Anu i Iris.

Story: Sa Violetom ste dvadeset dve godine u braku. Koliko vam je značila njena podrška?

- Čak i ona fraza koja kaže da iza svakog uspešnog muškarca stoji uspešna žena nije dovoljno objašnjenje za njenu ogromnu podršku. Neizmerno sam joj zahvalan, prvo zato jer je ona žena koju volim, a potom i majka moje dece. Prati me kroz celu karijeru i sve je žrtvovala zarad toga. Bez nje bi moj put zasigurno bio nemoguć. Nije lako živeti u zajednici skladnim životom, bez uspona i padova, ali Violeti sam zahvalan jer živimo srećno. Ona je potpuno upućena na mene i decu, a sigurnost koju mi pruža daje mi snagu da ne mislim o tome šta se dešava kod kuće, već da se usredsredim na posao i budem potpuno predan radu. 

Story: Kako vaspitavate svoje ćerke?

- Veliki deo obaveza oko vaspitanja naše dece preuzima Violeta jer mnogo više vremena provodi sa njima pošto sam ja često na putovanjima, gostovanjima i po karantinima. Kad dođem kući imam dve uloge: ili sam najbolji ili najstroži tata na svetu. Sve zavisi od toga da li su nešto zabrljale. Ako je tako, onda sam tu da zavedem nekakvu disciplinu, pošto se mama već umorila i onda moram da budem stroži. U takvim situacijama mi se srce cepa jer sam ih se uželeo i želim da se igram sa njima i da ih grlim.

Story: Jeste li strog otac?

- Trudim se da u roditeljstvu, baš kao i u fudbalu, postoje pravila igre. I ćerke ponekad dobiju žuti karton, nekada se svira faul, a nekada i crveni što znači da nema izlaska iz kuće. Na svu sreću, odlično se slažemo, vodimo harmoničan porodični život i jedini veliki problem jeste taj što tata nije uvek kod kuće. Rio de Žaneiro je veliki grad, deca nam tamo idu u školu, imamo mnogo prijatelja, živimo lagodno, cenjeni smo, poštovani. Ideal nam kvari ogromna udaljenost Srbije u koju ne možemo da dođemo kada se uželimo.

Story: Kada ste se doselili u Rio vaša starija ćerka Ana imala je svega šest meseci. Da li je vašoj porodici bilo teško da se privikne na novi način života?

- Iako je starija ćerka rođena u Španiji, a mlađa u Italiji, i mada su po državljanstvu Srpkinje, moje naslednice su ipak Brazilke. Siguran sam da mojoj supruzi u početku nije bilo lako, ali vremenom smo se svi privikli. Devojčice su se navikle na život u Brazilu i siguran sam da će se većim delom i zbog njih naš život nakon okončanja moje karijere odvijati na relaciji Brazil - Srbija.

Story: U Brazil su vas odveli na prevaru da odigrate jednu utakmicu, a zadržali su vas pomoću lažnog objašnjenja da je papa u zemlji i da je saobraćaj blokiran. Kako ste se privikli na sredinu koja je toliko drugačija od evropske?

- Prvi dani su bili problematični jer su Brazil i Evropa potpuno različiti kontinenti. Ja sam iz Madrida, gde sam igrao u klubu Real Madrid, prešao u brazilsku Vitoriju. U Južnoj Americi je sve u kontrastima, veliko bogatstvo naspram velikog siromaštva... Do tada sam sve o toj zemlji znao preko televizije, a onda sam se odjednom susreo s nepoznatim licem u lice. Bila je to velika promena i trebalo mi je dosta snage i volje da se sa svim tim izborim.

Story: Šta znači biti zvezda u Brazilu koji je na desetine puta veći od Srbije i gde vas doživljavaju kao pravo malo božanstvo?

- Teško je to objasniti i zato se nadam da će publika gledajući film Darka Bajića uspeti da shvati kako moj život zapravo izgleda. Za sebe mogu da kažem da se ponašam sasvim normalno i da nikada nisam i nikada neću praviti veliku pompu oko svog života. To je mišljenje i mojih prijatelja. Ni moje kolege iz dosadašnjih klubova nisu se ponašale nadmeno jer su oni s kojima sam blizak uvek nasmejani i raspoloženi.

Story: Ipak, to što niste u mogućnosti da prošetate bez obezbeđenja nije baš uobičajeno za život običnih ljudi.

- Meni je neprijatno da govorim na tu temu, a film O Gringo! otkriva mnogo toga i svako može da stekne svoj utisak. Ipak, slava je učinila da se osećam fenomenalno, i sve te prijatnosti mogu da uporedim sa najvećim uživanjima. Ali, najvažnije mi je da nijednog svog navijača ne izneverim, pa se trudim da za svakog, kad god mi priđe, izdvojim dovoljno vremena.

Story: Jeste li iznenađeni pompom koja je u Srbiji usledila nakon premijere dokumentarnog filma Darka Bajića?

- Prija mi pažnja, ali sam i navikao na tu vrstu medijskog interesovanja. U Brazilu često gostujem u svim televizijskim emisijama, a mediji su sastavni deo moje svakodnevice. Posebno me raduje dolazak u Srbiju jer mi moja zemlja uvek fali. Malo mi je da ovde dolazim samo dva puta godišnje, ali kada prestanem aktivno da igram, verujem da će se to promeniti.

Story: Na kraju protekle sezone proglašeni ste za najboljeg igrača Brazila u trideset sedmoj godini, što je ujedno bio i vrhunac vaše karijere. Zbog čega ste odlučili da se u naponu snage povučete iz fudbala?

- Iako ne igram, nadam se da ćemo i ove godine osvojiti titulu jer sam i dalje deo te ekipe. Paniram da organizujem oproštajnu utakmicu i na brazilskoj i na srpskoj Marakani. Zahvalan sam trenerima i upravi kluba Flamengo koji će odigrati prijateljsku utakmicu sa Crvenom zvezdom, klubom koji doživljavam kao svoj drugi dom.

Story: Priča se da će tada u Beograd doputovati i Ronaldinjo?

- Nezahvalno je tačno reći šta će biti za tri, četiri meseca, ali mogu da kažem da će svi oni koji tada budu bili u ekipi sigurno doći. Ako je još u klubu, biće Ronaldinjo, možda se do tada Flamengu priključi još neka zvezda, ništa nije isključeno.    

Story: Zanimljivo je da ste vi u Brazilu bili veoma uspešni i poznati i pre nego što je iko čuo za Ronaldinja. Koliko se vas dvojica dobro poznajete?

- Ne poznajemo se previše dobro, ali se znamo, što je i normalno pošto igramo u istoj ekipi. On je stalno nasmejan dečko.

Story: Brazilski igrač Ziko izjavio je prošle godine da će Srbija trijumfovati na svetskom prvenstvu, zato što njen tim ima dvadeset dva igrača bolja od Ramba... Da li vam je žao što nikada niste zaigrali za naš nacionalni tim i zašto nikad niste bili ni pozvani u njega?

- Na to pitanje nemam odgovor, ali mi je žao, pogotovo kao nekome ko je imao mogućnosti, a možda i zaslužio. Često me to pitaju, a ja samo mogu da ponovim da me nisu zvali.

Moni Marković

makonda-tracker