Bogdan Diklić: Neizmerno sam ponosan tata

Legendarni glumac Bogdan Diklić objašnjava zbog čega sebe ne smatra slavnim, otkriva da mu je supruga Dijana životni oslonac i priznaje kako mu je naslednica promenila život i učinila ga lepšim
2
1 / 10 Foto: Luka Šarac

Iako je u svojoj knjizi O glumi bez glume napisao da se usuđuje da pomisli kako je u proteklih trideset i pet godina, baveći se glumom, povremeno uspevao i da bude glumac, iza Bogdana Diklića (57) stoji preko stotinu uloga na televiziji i filmu i pregršt rola u teatru koje publika i danas rado pamti. Iz rodnog Bjelovara gde je završio osnovnu i srednju školu došao je u Beograd 1972. godine sa željom da postane glumac i upisao je Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u klasi profesorke Ognjenke Milićević. Uprkos tome što više od tri decenije važi za jednog od najomiljenijih domaćih glumaca, ovaj vrsni umetnik živi mirnim porodičnim životom sa suprugom Dijanom (35), docentom na Fakultetu dramskih umetnosti, i ćerkom Sofijom (9) daleko od bilo kakve medijske pompe i znatiželjne javnosti. U ekskluzivnom intervjuu za Story Bogdan Diklić evocira uspomene na svoj dolazak u Beograd i prve glumačke korake, otkriva zbog čega ne voli da se uz njegovo ime vezuje epitet slavan, šta je za njega merilo uspeha, ali i zašto se najviše raduje uspesima mezimice Sofije.

Story: Kako je došlo do toga da napišete knjigu O glumi bez glume?

- Nisam krenuo s namerom da napišem knjigu, već sam u jednu svesku periodično zapisivao sve ono što sam otkrivao i prepoznavao unutar činjenice da sam glumac. Ne volim izraz baviti se glumom, iako sam i to radio, ali nadam se da sam bar povremeno bio glumac. Moje iskustvo diktiralo je mojoj ruci ono što je u knjizi zapisano, ali ono nije samo moje. Bio sam podstaknut i onim što se dešavalo na probama u pozorištu, a to su egocentrizam, egzibicionizam, nekreativnost, tvrdoglavost, sujeta, laži, tehničarenja na pozornici, jalove i formalne probe bez strepnje šta će se desiti i bez pravog procesa otkrivanja komada i uloge... U suštini to je knjiga o pozorištu kroz glumu, jer su oni simbioza i jedno bez drugoga ne mogu.

Story: Jeste li vi otkrili šta je tajna glume?

- Još je tražim. U knjizi sam samo zapisao neka svoja iskustva i ono kroz šta sam prolazio i prolazim punih 36 godina. Kod nas je pojam gluma sinonim za laž, ali ona to nije. Gluma je sama po sebi život i životni stav onoga ko se u njoj nalazi i njegov odnos prema svetu. U knjizi sam na jednom mestu zapisao da bi pozorište trebalo da radi u nama, a ne mi u njemu i zato gluma nije samo profesija nego je i način života.

Story: Da li ste razmišljali da se posvetite pedagoškom radu?

- Ja nikoga ne mogu da naučim da glumi, ali mogu da ga poučim kako da to sam nauči. Možda je moja knjiga podsvesna želja da se družim sa mladim ljudima koje to interesuje. Kao glumac stekao sam imunitet i formirao antitela protiv  gomile zabluda i predrasuda o kojima sam pisao u knjizi, zbog čega je ona u velikom delu i autobiografskog karaktera. Sve to sam preležao i odbolovao. Mislim da bih imao dosta toga da kažem o pristupu glumi i podređivanju sebe njoj, a ne nje sebi. Voleo bih da me neko pozove tim povodom.

Story: Je li tačno da ste još u osnovnoj školi odlučili da budete glumac?

- Ne. Tada sam bio još isuviše mali da bih nešto odlučio, a svašta sam hteo da budem: ronilac, padobranac, prodavac u kiosku i kauboj... U trećem razredu gimnazije igrao sam Tiresiju u jednoj, sasvim pristojnoj amaterskoj predstavi, Sofoklovoj Antigoni. Tako sam počeo ozbiljno da razmišljam o tome da pokušam da budem glumac.

Story: Kako je izgledao vaš dolazak u Beograd na studije glume na tadašnjoj Akademiji za pozorište, film radio i televiziju?

- Moj dolazak izgledao je tako što me je pokojni stric dovezao kolima autoputem do Beograda. (Smeh) Naravno da je dolazak u tako veliki grad za mene bio ogroman šok. Došao sam iz malog Bjelovara u veliki Beograd kao sin jedinac iz roditeljske kuće. Osećao sam se kao da sam ispao iz gnezda. Održala me je samo jaka želja da jednoga dana postanem glumac. S druge strane bio sam fasciniran samim gradom i pozorištem, kao i činjenicom da sam mogao na ulici da sretnem Dragana Džajića ili da gledam uživo jednog Ljubu Tadića i mnoge druge glumce koje sam do tada mogao da vidim samo na filmu ili televiziji.

Story: Da li je prva popularnost došla sa serijom reditelja Srđana Karanovića Grlom u jagode u kojoj ste igrali Bocu Combeta?

- Da, bilo je to 1975. godine.

Story: Od tada ste odigrali preko sto uloga na televiziji i filmu i pregršt rola u Narodnom pozorištu, JDP-u i Zvezdara teatru. Ipak, nikada niste voleli da se uz vas vezuju epiteti slavan i popularan. Zbog čega?

- Zato što to jednostavno nije tačno. Umesto termina slavan koristim - ljudima prepoznatljiv. Slavni su Tesla, Ajnštajn, Betoven, Mocart, Gete, Platon ili ljudi kao Marija Kiri, a mi glumci smo oni koje jednostavno prepoznaju. Ljudi vrlo često uobraze da su neko i nešto, a ja to ne volim i ne mislim da je prednost to što sam lice koje mnogi prepoznaju. Ako sam neljubazan prema nekome, ako me boli zub ili nisam baš sjajno raspoložen za ćaskanje sa nekim koga prvi put sretnem na pešačkom prelazu ili na ulici, ljudi su skloni da mi zamere, pa preko mene okarakterišu i druge glumce kao uobražene i nedruželjubive. A ja uvek kažem: Ljudi, vas je mnogo, a ja sam jedan! Tako da je to uvek dosta teško.

Story: Utisak je da ste vrlo skroman čovek, što je danas prava retkost.

- Kada bih pristao na to što ste rekli ili kada bih rekao za sebe da sam skroman, onda bi to bilo neskromno, zar ne? (Smeh)

Story: Postoji li neki trenutak u vašoj karijeri kada ste osetili da ste, po vašim merilima, postali glumac?

- To je proces i znaćemo tek kada podvučemo crtu. Glumac sazreva istovremeno i kao čovek i kao glumac, jer jedno bez drugog ne ide. Sazrevati ljudski, u punom smislu te reči, znači samoodređivati se ka boljem. To je dinamički proces koji traje dok god čovek postoji.

Story: Da li je po vašem mišljenju ovo vreme u kome živimo pogubno za umetnost?

- Ne da mislim, nego sam u to sasvim siguran. Na sve strane došlo je do ekspanzije prostakluka, banalnosti, neukusa, patologije, vulgarnosti, devijantnih pojava i fabrikovanja nekih kvazi-zvezda po raznoraznim kvazi-novinama i kvazi-televizijama. Na sve strane čitamo i gledamo VIP-ovce kako se pljuju, tuku, uzajamno psuju, zaljubljuju, plaču, raduju, a sve to samo zbog toga da bi neko enormno zaradio! Nažalost, oni postaju model ponašanja deci i mladim ljudima i sve to se podvodi pod pojam slobode, a ne pod pojmove samovolje i bahatosti. U svemu tome umetnost jedva da može i da diše.

Story: Šta onda odgovorite mladim ljudima kada vam kažu da žele da se bave glumom?

- Oni su i te kako potrebni. Samo im najdobronamernije preporučujem da pročitaju ono što sam zapisao u knjizi O glumi bez glume. Mislim da im je to potrebno. Možda dosta toga neće odmah razumeti, ali neka se potrude, pametni su, shvatiće.

Story: Da li je bilo nekih trenutaka u vašoj karijeri kada ste poželeli da dignete ruke od glume?

- Ne znam šta znači reč karijera, ali zapisao sam u knjizi: Ona će nestati i prestati čim počneš da isuviše brineš o njoj. Ja sam jednostavno postojao u svom poslu i postojim na ovaj ili onaj način. Kroz film, pozorište, knjigu koju sam napisao, kroz ovaj naš razgovor ili činjenicu da će ga ljudi  pročitati kasnije. Ne vidim ništa loše u jednoj uspešnoj lekarskoj karijeri ili karijeri pedagoga i naučnika, ali lično nisam ljubitelj te reči unutar svoje profesije jer ne znam šta bi ta reč trebalo da znači. Nekako i mogu da pristanem na činjenicu kada tu reč upotrebljavaju drugi govoreći o nama glumcima i onome što smo uradili, ali ja nisam nikada izgovorio reči moja karijera.

Story: I dalje ste veoma skromni.

- Hvala, nisam siguran u to, ali voleo bih da je tako. Put ka skromnosti je intimne prirode. A svako ko ima tu nesreću da bude medijski eksponiran mora dobro da zna šta to znači i predstavlja, pogotovo ako je mlad. To nikako nije merilo uspeha. Ljudi često zapadnu u zabludu kada su medijski prisutni pa to protumače kao uspeh, ali nije tako. To su samo propratne pojave.

Story: Šta je za vas merilo uspeha?

- Zadovoljstvo zbog činjenice da se u svom poslu može biti kreativan, da se može stvarati. Nije važno koliko, svako po meri svoje snage, odnosno koliko ko može.

Story: Da li je tačno da glumac traje onoliko koliko u njemu traje žar za igrom?

- Ne, jer glumac traje i onda kada je u krizama, kada mu se čini da je sve to besmisleno, teško i razarajuće po njega. Glumac je i tada glumac, samo je u iskušenjima, i svako prevazilaženje krize na pravi način je u stvari napredak. Nikada ne treba posustati i odustati i uvek treba sumnjati u sebe jer da nema sumnje i kriza, ne bi bilo ni radosti zato što to jedno bez drugog ne ide.

Story: Otkrivate li kroz strast prema muzici i svirajući bubnjeve drugu stranu svoje ličnosti?

- Ja se trudim da otklanjam strasti, ali znam šta me pitate. Jednostavno, volim da sviram bubnjeve i volim muziku. Ali ne prikazujem nikakvu drugu stranu svoje ličnosti jer nemam potrebu za tim. Radim to isključivo za svoju dušu. A ovo što danas nazivaju muzikom, to bekeljenje, kreveljenje, arlaukanje i zavijanje, toga se naravno gnušam.

Story: Gde je onda danas rokenrol?

- Tu je on, samo je pretrpan otrovom i muzičkim otpadom. Rokenrol je kao neki park pun smeća trenutno, ne samo u Srbiji nego i šire. Kada gledam te spotove, ne mogu da verujem kakva muzika se pod njih podmeće. Rokenrol je i dalje prisutan u svom dostojanstvu i nenametljivosti, tako da ćete ga čuti ponegde i ponekad.

Story: Vaša supruga Dijana radila je lekturu knjige. Da li vam je njena pomoć bila dragocena?

- Izuzetno mi je pomogla. Svi ti O- izmi umesto klasičnih poglavlja u knjizi liče na aforizme po strukturi, ali su izvorni i ona ih je sve pročitala. Kada smo znali da će to biti objavljeno u Hrvatskoj zajedno smo ih doterivali. Ona je jedina dugo znala da piskaram nešto i sve joj se to veoma dopadalo. Zato i danas smatra da treba još malo da proširim to svoje pisanje. Ali, videćemo šta će biti, jer ja nisam pisac, niti ću ikad to biti. Dijana je negde bila u prednosti jer je bila distanciranija od mene, pa smo uz njen predlog promenili neku reč ili napravili neku inverziju pred štampanje i prvo objavljivanje u Hrvatskoj.

Story: Da li vam je supruga inače najveći oslonac u životu?

- Da, ona mi je svakako jedan od tri najveća oslonca u životu.

Story: Pokazuje li ćerka Sofija želju da krene vašim stopama?

- Sofija voli da ide u pozorište i gleda predstave, a naročito probe. Ali ne pokazuje nikakav afinitet, niti želju da se bavi glumom. Mada, ko zna. Ona sada ima devet i po godina, ide u treći razred osnovne škole, a istovremeno svira klavir i završava 1. razred niže muzičke škole Stevan Mokranjac. Nedavno je išla na prvo takmičenje učenika klavira osnovnih muzičkih škola Binički i osvojila je prvo mesto sa najviše bodova, čak 99, 6 poena.

Story: Jeste li bili ponosni na nju?

- Bio sam veoma ponosan i samo sam joj rekao da je tek to razlog da nastavi da vežba. Ja se sada hvalim, ali to je zato što se više radujem svakom Sofijinom uspehu i uspehu njenog pedagoga gospođice Tijane Kandić, nego svom. (Smeh) Dopada mi se što Sofija ima pravi odnos prema tome i nema opterećenje zbog takmičenja. Niko od nje ne očekuje da postane genije, a najdivnije je to što je sama želela da ide u muzičku školu i da uči da svira klavir, mi kao roditelji nismo je terali. Za sada se nije uobrazila i taj uspeh je nije uzvisio u sopstvenim očima. Ona je baš prava skromna osoba, to možemo da kažemo za nju, a ne za mene. Verujte mi da, iako je dete, već ima vrlo zdrav pogled i na moju profesiju kao i na sopstvene rezultate. Drago mi je zbog toga jer je to bitno za njeno samopouzdanje, pošto je vrlo senzibilno dete. Znate, ona je čak bila veoma zabrinuta jer nije znala kako da rezultate takmičenja saopšti baki, deki i svom ujaku Jovanu, a da ne zvuči kao hvalisanje.

Story: Čini se da ste veoma bliski i da svaki slobodan trenutak provodite sa ćerkom.

- Da, ali nisam siguran da ona voli baš uvek sa mnom da se druži! (Smeh) Naravno, najviše volim kada provodimo vreme zajedno, ali uzajamno poštujemo svoje radne navike kao i intimu onog drugog, tako da se ne gušimo međusobno.

Story: U kojoj meri vas je uloga roditelja oplemenila i da li je to vaša najvažnija rola?

- Sofija mi je podarila jedan potpuno drugačiji i mnogo lepši život.

Story: Imate li vremena da se bavite sportom?

- Pa, nemam, ali šetam svakodnevno po šest, sedam kilometara sa svojim prijateljem Blagojem. Ja ga samo okrenem i kažem: Blagoje, da li imaš vremena da me prošetaš  danas? Onda jako mudrujemo i pričamo o umetnosti, životu i njegovom smislu.

Story: Pripremate li u narednom periodu neke nove projekte?

-  Za sada na horizontu nema ništa novo, tako da skoro sve svoje vreme provodim sa Sofijom i Dijanom, i jako mi je lepo.

Jelena Kulović

makonda-tracker